Globalne ruske boginje

Zlonamjernost Vladimira Putina širi se daleko izvan granica Ukrajine. Neposredni susjedi Rusije u Europskoj uniji (EU) mogu posvjedočiti o raznim sredstvima kojima su ugroženi - organiziranim masovnim migracijama koje pokušavaju destabilizirati društveni poredak, kibernetičkim napadima na financijske i vladine institucije, kampanjama dezinformiranja usmjerenima na društvene probleme, sabotažama, atentatima i drugim metodama koje će ovdje biti detaljnije objašnjene. Međutim, teritorijalna blizina nije preduvjet za ruski upad. Slični pristupi primijenjeni su na druge nacije diljem svijeta, a posebno na Zapadu, koji Putin smatra svojim arhetipskim neprijateljem na način tipičan za njegov sovjetski odgoj.

Pod Putinovim vodstvom, Rusija je stekla reputaciju zagovornika iznimnosti, a s tim i osjećaj prava, pri čemu se opravdanje za nezakonitu invaziju na susjednu naciju poput Ukrajine može graditi na mučnim izmišljotinama mašte. Među njima je apsurdna ideja fašističkog režima u Ukrajini koji prijeti opstanku Rusije kada se ona sama mora optužiti za isto ; druga je fantazija koja proizlazi iz ruske historiografije 19. stoljeća koja tvrdi da je podrijetlo Ukrajine rana verzija Rusije. Konačno, tu je i percipirana prijetnja Sjevernoatlantskog saveza (NATO) koji pokušava potkopati sigurnost Rusije, dok je zapravo Rusija sa svojim povijesno imperijalističkim ambicijama ta koja predstavlja prijetnju, što mogu potvrditi bivše nacije Varšavskog pakta u istočnoj Europi. Štoviše, baltičke nacije, a u novije vrijeme i Finska i Švedska, shvatile su iste rizike dijeljenja granice ili barem neke blizine demonu.

Ruski predsjednik Vladimir Putin tijekom dvodnevnog posjeta Uzbekistanu u svibnju 2024. usred borbe s Kinom i Turskom za utjecaj nad najmnogoljudnijom državom središnje Azije. Foto: Madina Nurmanova

Brutalnost kojom se Putinov rat vodi u Ukrajini dobro je dokumentirana i, za sada, to je jezgra prema kojoj se njegov zločinački pothvat može u početku prosuđivati. Međutim, opseg njegovih napora na globalnoj razini zahtijeva preispitivanje kako bi se razumjelo zašto ga globalna zajednica u cjelini mora osporiti i poraziti. Mnogo je toga na kocki za međunarodni poredak uspostavljen ubrzo nakon završetka posljednjeg velikog svjetskog rata, prije gotovo 80 godina.

Sirijski građanski rat i ruska agresija

Nemiri u Siriji izbili su 2011. godine nacionalnim prosvjedom protiv represivnog režima Bashara al-Assada, što je odražavalo ranije reakcije na autoritarnu vlast u Egiptu i Tunisu tijekom Arapskog proljeća. Građanski rat izbio je nakon teško naoružanog odgovora na nemire od strane režima koji su podržavale Rusija i Kina. Obje zemlje su uložile veto na naknadne rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN) kojima su se osuđivali Assadovi postupci. Iran je poslao oružje Assadu, a njegov podružnica u Libanonu, Hezbollah, poslao je borce. Godine 2013. kemijsko oružje je korišteno protiv pobunjenika koji su neselektivno ubijali nevine civile u njihovoj blizini. Rusija je već u ranoj fazi rata bila angažirana u podršci vladinim snagama pružajući značajne količine oružja i opreme.

Karta koja prikazuje Siriju kao obalna vrata prema Bliskom istoku, a sada je strateška vojna prednost Rusije s mediteranskom pomorskom bazom, aerodromom i drugim kopnenim vojnim instalacijama. Zasluge za kartu: Matthew Nichols1

U rujnu 2015. Rusija je fizički ušla u rat na zahtjev Assada kako bi pomogla u porazu njegove sirijske opozicije i Islamske države Irak i Levant (ISIL). Pokrenuta je opsežna kampanja zračnih napada na uporišta opozicije. Putin je imao dvostruki geopolitički cilj: prvi, smanjiti utjecaj SAD-a na Bliskom istoku, a drugi, steći strateško uporište duž mediteranske obale, proširujući doseg Rusije na Sjevernu Afriku i regiju Crvenog mora. Ruske specijalne snage i Putinova plaćenička Wagner grupa oslobodile su vlastiti tip brutalnosti, usmjeravajući svoje znanje spaljene zemlje na civilno stanovništvo koliko i na vojne ciljeve. Zanimljivo je da je od potonjih ciljeva 80% ruskih zračnih napada 2016. bilo usmjereno na sirijske oporbene milicije koje su se borile protiv ISIL-a, izlažući sirijsko društvo ekstremističkim prijetnjama terorističke organizacije. Međutim, ISIL će na kraju izgubiti kontrolu nad svim svojim bliskoistočnim teritorijima do 2019. naporima američkih, kurdskih i iračkih snaga, unatoč ruskom uplitanju.

Do ožujka 2016., samo su ruski zračni napadi ubili preko 2000 civila, prema podacima Sirijske mreže za ljudska prava, neovisne promatračke skupine sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu (UK). To je postignuto neselektivnom upotrebom kasetnih bombi, zapaljivih sredstava koja sadrže aluminijev prah i željezni oksid, a koja su uzrokovala teške prodorne opekline, te termobaričkog oružja koje je detoniralo aerosolizirani eksplozivni element, gušeći i paleći žrtve. Do 30. travnja 2018., nakon 31 mjeseca ruskog bombardiranja, ista promatračka skupina izvijestila je o 7700 civilnih žrtava, među kojima je 1851 dijete mlađe od 18 godina. Amnesty International označio je ove metode ratovanja kao kršenja međunarodnog humanitarnog prava, što je ruskoj vojsci više nego poznato.

Aleppo, grad u unutrašnjosti s više od 3 milijuna stanovnika (2010.) na sjeveru Sirije, ostao je u ruševinama nakon dugotrajnih borbi koje su uključivale intenzivne ruske i sirijske zračne napade i kopnene napade. Autor fotografije: Andrea Backhaus

Na kraju, ruska intervencija je, čini se, osigurala Assadovu vlast, ostavljajući Siriju u stanju zastoja s pobunjeničkim snagama. Do sredine 2023. Rusija je uspostavila 105 vojnih lokacija u Siriji, a Assadov režim je obećao trajnost njihove prisutnosti kako bi održao stabilnost u zemlji. Dvije glavne ruske vojne baze sastoje se od zračne baze Hmeimim u Latakiji, obalnom lučkom gradu na sjeveru Sirije, i pomorske baze u Tartusu, 85 kilometara južno, gdje se nalazi dio ruske Sjeverne flote, koja se trenutno sastoji od tri desantna broda. Bliska suradnja između Irana, koji ima vlastitu vojnu prisutnost u Siriji, i Rusije postoji u zemlji od 2015. godine.

Rusko oružje za sirijske migracije

Stampedo pretežno sirijskih migranata usmjerenih prema Europi rezultat je ekstremnog nasilja ruske bombarderske kampanje u znak podrške Assadovim snagama. Do početka 2016. godine gotovo 129.500 ljudi stiglo je morem, a dodatnih 1.545 kopnom, pri čemu je velika većina prošla kroz Grčku. Iskorištavanje tako masovnog protoka ljudi stvara ne samo granične i humanitarne krize, već i kaos i društveni razdor u onim zemljama koje su preostale da se nose s priljevom. Ksenofobne i nativističke snage potiču političke pokrete i populističke osjećaje koji u kontekstu europske demokracije mogu uzrokovati ozbiljne podjele koje bi opet išle u korist Rusije.

Sve je to pomoglo ne samo u izazivanju političke i društvene nestabilnosti unutar Europe, već i u odvraćanju Zapada od sukoba koji je nastao namjernim upadom ruskih paravojnih snaga na Krim i u istočnu Ukrajinu 2014. godine, nakon čega je uslijedila nelegitimna aneksija Krima. Osam godina sukoba nastavljeno je u Donbasu, istočnim regijama Ukrajine, s ruskim paravojnim operacijama koje su podržavale lokalne subverzivne elemente koji su se suočili s ukrajinskim snagama prije ruske invazije u veljači 2022. godine. 

Ironično, unatoč problemima koje je uzrokovala u Siriji, Rusija je blokirala ulazak sirijskih izbjeglica ili ih izložila daljnjem neprijateljstvu kada su se prijavili za azil. Dmitrij Peskov, Putinov glasnogovornik, očito nesvjestan ruske umiješanosti u ovu patnju, predložio je da nacije odgovorne za uzrokovanje izbjegličke krize snose cijenu. Nedostatak azila za Sirijce u Rusiji uzrokovao je da 5500 njih nastavi put prema sjeveru kako bi prošli kroz granični prijelaz Borisoglebski-Storskog na oko 70° sjeverne geografske širine u Norvešku prije nego što je ovaj ulaz zatvoren. Situaciju za Sirijce pogoršalo je to što su neki kažnjeni jer su se ministarstvu unutarnjih poslova predstavili kao nedokumentirane izbjeglice. Kada bi ih policija uhvatila, bili bi poslani u centre za pritvor migranata gdje bi se suočili s deportacijom, vraćajući ih u zonu sukoba.

Rusko-bjeloruski dogovor na granici EU

Proširujući temu nevojnog hibridnog ratovanja, partnerstvo s Bjelorusijom i njezinim diktatorom Aleksandrom Lukašenkom pružilo je Putinu dodatnu priliku da stvori kaos na granicama na još jednoj točki ulaska, ovaj put prijeteći Poljskoj i Litvi. Godine 2021., samo nekoliko mjeseci prije ruske invazije na Ukrajinu, bjeloruske vlasti ublažile su vizne zahtjeve potičući tisuće migranata iz sukobljenih zemalja na Bliskom istoku poput Iraka, Sirije, Jemena i Afganistana da dođu u Bjelorusiju. Putovanje je omogućila bjeloruska državna zrakoplovna tvrtka, a migranti su bili smješteni u vladinim hotelima. Bjelorusija je, međutim, rijetko pružala humanitarnu pomoć, već ih je radije željela natjerati da dođu do svoje 400 kilometara duge granice s Poljskom i susjednim državama Litvom i Latvijom. Neki migranti pojavili su se s ruskim vizama, što sugerira da im je omogućila dolazak na druge načine. Ova potonja značajka postala je mnogo očitija do proljeća 2024.

Karta koja prikazuje Bjelorusiju, izravnu tranzitnu prednost za svog dominantnog istočnog partnera, Rusiju, u EU, s granicom s Poljskom, Litvom i Latvijom. Izvor karte: Michele Ursi

U to vrijeme, ova akcija je navodno bila odgovor na sankcije EU-a uvedene nakon Lukašenkovog brutalnog suzbijanja političkih protivnika i prosvjednika koji su osporili njegov reizbor 2020. nakon 27 godina na vlasti. Izborni sustav je bio korumpiran od strane režima, što je Lukašenku omogućilo da zadrži ono što je zapravo bila diktatura. Turbulencije na granicama činile su se strateški koreografiranima kako bi odgovarale potrebama Rusije u to vrijeme, jer bi još jedan veliki priljev migranata u EU dodatno potaknuo društvene i političke nemire, potičući desničarske ekstremiste u EU na reakciju. Do jeseni 2021., dok se sve ovo odvijalo, postalo je više nego očito da Rusija gomila trupe duž ukrajinske granice sa sve većom vjerojatnošću invazije.

U međuvremenu, migranti u Bjelorusiji nisu se samo u velikom broju gomilali duž granice EU, već su postajali sve agresivniji s izbijanjima nasilja. Situacija se pogoršala sudjelovanjem bjeloruske granične patrole koja je podržavala ilegalni prelazak granice usmjeravajući migrante prema ranjivim područjima i pokušavajući zaslijepiti suprotstavljene graničare laserskim svjetlima. Kao da žele istaknuti dosluh dvaju režima u ovoj krizi, Rusija i Bjelorusija održale su vojne vježbe uz poljsko-bjelorusku granicu dok su tisuće migranata bile zaglavljene u ledenim i sve nehigijenskim uvjetima kasne jeseni. Do tada je oko 15.000 poljskih vojnika raspoređeno na granicu kao odgovor na zastoj koji se razvio dok je EU pokušavao smiriti umjetno stvorenu krizu. Postavljene su opsežne barijere i stvorena je zona isključenja širine 200 metara kako bi se zaustavio protok migranata, ali problem se nastavio do danas, a sudjelovanje je jasnije definirano.

Rusko-gruzijski rat 2008.

Prije nego što je napao Ukrajinu, Putin je napao Gruziju u kolovozu 2008. Nemiri su postojali u sjevernim gruzijskim regijama Abhaziji i Južnoj Osetiji otkako je 1991. proglašena neovisnost od Sovjetskog Saveza. Separatistički pokret koji je podržavala Rusija u tim dvjema regijama bio je nužna podloga za Putina da se uključi u poslove Gruzije kada su izbile borbe u Južnoj Osetiji. Od 2001. Putin je nastojao potkopati vezu regije s Gruzijom. Ono što je dodatno potaknulo Putinove ambicije u Gruziji bio je sve veći prozapadni stav potonje i njezin interes za pridruživanje NATO-u, što se obvezalo na projekt na summitu u Bukureštu 2008. Ruske namjere postale su jasnije u vezi s budućnošću Abhazije i Južne Osetije kada je ruski veleposlanik pri NATO-u dao upozorenje da će Rusija u takvim okolnostima tražiti njihovu neovisnost. Kada su gruzijske snage krenule u suzbijanje nasilja u Južnoj Osetiji, susrele su se s ruskim trupama koje su se ilegalno uselile u regiju. Lažne optužbe za genocid nad ruskim civilima u regiji pružile su Putinu izgovor za pokretanje rata velikih razmjera protiv same Gruzije, opravdavajući napad humanitarnim sjajem "nametanja mira".

Karta Gruzije na istočnoj obali Crnog mora i Rusije na sjeveru, koja prikazuje njezine „autonomne“ sjeverne regije Abhaziju sa znatnom obalom i Južnu Osetiju bez izlaza na more, obje međunarodno priznate kao dio suverene Gruzije. Zasluge za kartu: Peter Hermes Furian

Uslijedilo je rusko zračno bombardiranje unutar i izvan Južne Osetije, nakon čega je uslijedila pomorska blokada gruzijske crnomorske obale. Rusija je potom priznala neovisnost Abhazije i Južne Osetije, nakon što je francuski predsjednik Sarkozy ispregovarao sporazum o prekidu vatre. Priznanje je proglašeno samo kako bi se potvrdio njihov autonomni status koji je već bio uspostavljen početkom 1990-ih, ali još uvijek kao dio Gruzije. Rat je u početku raselio 192 000 ljudi, a šest godina kasnije, preko 20 000 uglavnom etničkih Gruzijaca još uvijek nije vratilo svoje domove. Europski sud za ljudska prava proglasio je 2021. godine Rusiju odgovornom za kršenje tijekom njezina vojnog angažmana, a 2022. godine Međunarodni kazneni sud optužio je određene ruske državljane za ratne zločine protiv etničkih Gruzijaca.

Gruzijski prosvjed u glavnom gradu Tbilisiju u travnju 2024. godine, koji je demonstrirao narodni bijes zbog proruskog stava vlade i donošenja zakona koji se smatraju antidemokratskim, a kojima se pokušava ugušiti neovisni mediji. Foto: George Khelashvili

Rusija je preuzela de facto kontrolu nad Abhazijom i Južnom Osetijom, unatoč tome što su te regije još uvijek međunarodno priznate kao dio Gruzije. Štoviše, u svakoj od regija smjestila je znatan broj vojnog osoblja, od kojih su neke nedavno premještene za borbu u Ukrajini. Samo u Južnoj Osetiji uspostavljeno je pet stalnih vojnih baza. Osim stjecanja teritorija, Rusija će dodatno koristiti abhazijsku 213 kilometra dugu crnomorsku obalu gdje nastoji uspostaviti glavnu pomorsku bazu u luci Očamčire, unatoč protivljenju gruzijskog parlamenta. U luci se trenutno nalazi niz patrolnih brodova ruske Federalne sigurnosne službe (FSB). Moderna ruska povijest preuzimanja teritorija pod upitnim okolnostima u skladu je s njezinom općom politikom teritorijalnog stjecanja vojnom okupacijom, kao što je bio slučaj u Kalinjingradu nakon Drugog svjetskog rata.  

Ruski kibernetički napadi na strane nacije 

Kibernetički kriminal postao je međunarodni fenomen, većim dijelom usmjeren na financijsku korist. Međutim, ruski operativci pod Putinovim režimom započeli su proces kibernetičke špijunaže kao sredstvo hibridnog ratovanja kako bi Rusiji pružili stratešku prednost potkopavanjem vitalnih interesa unutar onih zemalja koje je smatrala protivnicima. Na konferenciji u Valdaiju, Putin je raspravljao o vanjskoj politici pod naslovom „Rusija i svijet u promjeni“, u kojoj je spomenuo upotrebu „meke moći“ u obliku matrice alata i metoda u svrhu postizanja ciljeva vanjske politike bez upotrebe oružja. Sugerirao je da se te metode koriste za izazivanje ekstremističkih i nacionalističkih stavova, manipuliranje javnošću i miješanje u unutarnju politiku suverenih zemalja, ali nije spomenuo da je Rusija već sudjelovala u sličnim aktivnostima. Otprilike u isto vrijeme, Valerij Gerasimov, Putinov načelnik Glavnog stožera ruskih oružanih snaga i navodni autor onoga što je nazvano „Gerasimovljevom doktrinom“, iznio je ideju nove metode ratovanja koja zahtijeva integraciju nevojnih sposobnosti kako bi se osigurala strateška prednost potkopavanjem sigurnosti i političke volje protivnika.

Godine 2007., Estonija, bivši satelit Sovjetskog Saveza, planirala je premjestiti ruski spomenik Drugog svjetskog rata iz svog glavnog grada Tallinna, što je potaknulo ljutitog Putina da reagira onemogućavanjem interneta u zemlji distribuiranim DDOS kibernetičkim napadom koji je trajao tri tjedna. Javni i privatni sektor pogođeni su ciljanjem državnih i komercijalnih web stranica preopterećenjem svojih servera neželjenim prometom, što ih je učinilo nedostupnima. Ovo je bio prvi poznati slučaj u kojem je jedna nacija ugrozila sigurnost i neovisnost druge takvim napadom. Gledajući unatrag, Rusija je sama dokazala učinkovitost ove vrste upada kao još jednog sredstva hibridnog ratovanja koje će se uskoro primijeniti i drugdje.

I Gruzija i Ukrajina bile su meta Rusije 2007. godine, uključujući „lažne vijesti“ s ciljem potkopavanja demokratskih načela i polarizacije lako manipuliranih elemenata društva. Godine 2008., kada je Litva zabranila korištenje zastarjelih sovjetskih simbola, ruski hakeri uništili su web stranice simbolima koji su bili simboli bivšeg Sovjetskog Saveza. Koordinirana ruska vojna i kibernetička DDoS akcija prvi put je provedena tijekom rusko-gruzijskog rata 2008. godine, uz prekid unutarnje komunikacije Gruzije. Godine 2009. Rusija je pokrenula kibernetičke napade na dvije nacije saveznice u Zajednici neovisnih država, Kirgistan i Kazahstan. U prvom slučajuradilo se o prisiljavanju predsjednika Bakijeva iz Kirgistana da iseli američku vojnu bazu. U drugom slučaju, radilo se o pritužbi na medij koji je objavio izjavu predsjednika Kazahstana Nazarbajeva u kojoj kritizira Rusiju.

Reprezentativna slika ruskog hibridnog stroja za kibernetičko ratovanje koji djeluje pod okriljem GRU-a, ruske vojne obavještajne službe. Autor fotografije: Vvchal

Drugi koordinirani vojni i DDoS napad, 32 puta veći od onog provedenog na Gruziju 2008., ugrozio je internetsku komunikaciju u Ukrajini kada je ruska paravojna formacija preuzela Krim u ožujku 2014. U svibnju iste godine, neposredno prije predsjedničkih izbora u Ukrajini, Rusija je hakirala njihovo izborno povjerenstvo iako su Ukrajinci brzo riješili problem naknadnim uhićenjem hakera.

računalnu mrežu njemačkog Bundestaga pokušavajući pristupiti administrativnim mrežama njemačkih političara i NATO-a. Dodatna zabrinutost izražena je 2016. godine kada su izneseni dokazi da će se na parlamentarnim izborima u Njemačkoj u nadolazećoj godini dogoditi rusko kibernetičko uplitanje u pokušaju slabljenja aktualne kancelarke Angele Merkel. Rusko djelovanje u inozemstvu nastavilo se hakerima koji su dobili pristup računalnoj mreži američke Demokratske stranke i e-porukama njezinih dužnosnika, što je potom šireno globalno putem WikiLeaksa. Upad je očito imao za cilj potkopati kandidaturu Hillary Clinton za predsjednicu. Finsko Ministarstvo vanjskih poslova obaviješteno je 2016. da su ga kompromitirali 2013. godine te da je u to vrijeme bilo dio šire kampanje u koju je bilo uključeno više od 50 zemalja.

Nedavni ruski kibernetički napadi uzrokovali su kaos u bolnicama u Velikoj Britaniji, obrambenim i zrakoplovnim tvrtkama te političkim osobama u Njemačkoj i Češkoj, te kritičnim infrastrukturnim subjektima u Švedskoj, Litvi, Poljskoj i Slovačkoj. Velik dio aktivnosti povezan je sa skupinom („Fancy Bear“) povezanom s Kremljovom glavnom upravom Glavnog stožera Oružanih snaga Ruske Federacije (GRU) ili jednostavno s glavnom obavještajnom upravom ruske vojske. Napadi i dalje dobivaju na zamahu globalno, posebno na Zapadu, uz popratnu povećanu budnost i poduzete protumjere.

Ruski plaćenički upad u Afriku

Rusija se već dugo miješa u poslove afričkih zemalja kao prva od brojnih zemalja koje traže utjecaj, iako su se njezine agresivne metode i motivi pokazali daleko sebičnijima. Njezina je svrha bila izvlačenje bogatstva i potkopavanje demokracija u potpori autoritarnim režimima s kojima se sporazumi mogu lakše postići izravnim transakcijskim odnosima nego prolaskom kroz nejasnoće parlamentarne rasprave. Osim izravnog vojnog angažmana s raspoređivanjem plaćenika Wagnerove skupine povezanih s Kremljem u potpori državnim udarima, Rusija je uvela kampanje dezinformiranja, miješala se u nacionalne izbore, trgovala oružjem za pristup resursima i preuzela nacionalne sigurnosne službe.

Oznake ruske paravojne snage, Wagnerove skupine, sada formalno integrirane u rusku vojsku nakon Putinova atentata na njezinog vođu Jevgenija Prigožina u kolovozu 2023. Grafički izvor: Fly Of Swallow Studio

Rusija je bila glavni agens dezinformacija u Africi, sponzorirajući 80 kampanja u 22 zemlje i predstavljajući gotovo 40% svih takvih kampanja. Njeno uključivanje, zajedno s Kinom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Saudijskom Arabijom i Katarom, čini gotovo 60% dezinformacijskih kampanja na kontinentu. Pojavile su se transnacionalne kampanje, od kojih 16 pripada Rusiji, šireći antizapadne osjećaje, a dva značajna aktera dezinformacija povezana s Rusijom okupljaju više od 28 milijuna pratitelja na društvenim mrežama. Wagnerova grupa koristila je dezinformacije kako bi ciljala Mali, Burkinu Faso i Niger u zapadnoj Africi. Kako bi zadržale vlast, vojne hunte u Maliju i Burkini Faso postale su ovisne o ruskoj podršci. Od preuzimanja vlasti 2020. godine, hunta u Maliju je više puta prekršila svoju obvezu u vezi s prijelaznim vremenskim okvirom, dopuštajući da se sigurnosni i ekonomski uvjeti nacije alarmantno pogoršaju. Separatistička koalicija Taurega nedavno je zadobila veliki poraz malijskih snaga i njihovih Wagnerovih saveznika na alžirskoj granici, pokazujući da je Rusija svojim djelovanjem uspjela samo stvoriti veću nestabilnost i snosila posljedice. Slična situacija dogodila se u Nigeru nakon vojnog udara u srpnju 2023., s pogoršanjem nacionalne sigurnosti, gospodarstva i socijalne skrbi. Svi uspjesi postignuti pod prethodnim demokratskim vodstvom efektivno su izbrisani, a islamističke skupine sada izazivaju nemire i prisiljavaju huntu da rasporedi ruske plaćenike u zamjenu za prava na rudarenje u regijama zemlje koje sadrže zlato.

Putinovim atentatom na Jevgenija Prigožina, vođu Wagner grupe, 2023. godine i uključivanjem grupe u rusku vojsku, više se ne može opravdati bilo kakvo uvjerljivo poricanje Putinova režima za kontinuirana sustavna kršenja ljudskih prava (npr. mučenje, pljačku, prijeka pogubljenja, seksualno nasilje) koje je počinila grupa. Na kraju, regrutiranje ovih Rusa samo je pogoršalo nasilje i bijedu koju ljudi trpe. Nažalost, neki afrički čelnici Rusiju su vidjeli kao sredstvo za potvrdu svoje moći, a Rusija im je bila previše sretna što im je izašla u susret bez puno ulaganja u taj proces. Još jedan dobar primjer potonjeg na snazi ​​je od 2020. godine u Srednjoafričkoj Republici (CAR) gdje Wagner grupa nastoji iskoristiti njezine resurse zlata, dijamanata, urana i nafte u zamjenu za sigurnost koju nudi u znak podrške režimu Faustin-Archange Touadére.

Posljedica nemira u Africi koje su pogoršali Wagnerovi plaćenici bilo je masovno raseljavanje ljudi u raznim konfliktnim zonama, posebno u Sahelu i središnjoj Africi. Samo u CAR-u, do kraja 2021. godine, 722 000 ljudi je interno raseljeno. Ured UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova procijenio je da je više od 60% stanovništva trebalo hitnu pomoć. Mnogi bi krenuli na migraciju prema sjeveru u Tunis i Libiju kako bi izbjegli glad i nasilje. Rusija je, pak, također uspostavila dvije vojne baze u Libiji pod kontrolom Wagnerovih plaćenika, ugradila osoblje GRU-a i specijalnih snaga te uvela sustave protuzračne obrane kao da želi osigurati svoje uporište strateški blizu južne Europe. Wagnerovo osoblje dodatno je angažirano u olakšavanju ilegalnih migracija u Europu pregovarajući s krijumčarima koji su prožimali obalu. Baš kao i u slučaju migracije prema zapadu s Bliskog istoka preko Bjelorusije, došlo je do značajnog kretanja migranata prema južnoj obali Europe, posebno Italiji preko sjeverne Afrike, u svrhe koje ponovno odgovaraju potrebama Rusije da destabilizira društvene i vladine institucije unutar EU.  

Ruski marš u Venezuelu

Ruska želja da se autoritarizam ukorijeni u Venezueli ostvarila se dolaskom marksističkog vođe Huga Cháveza 1999. godine na populističkoj platformi koja je privukla radničku klasu i siromašne. Putin je došao na vlast ubrzo nakon toga, 2000. godine, i uključio se u nastojanje da uvuče latinoameričke nacije u rusku sferu utjecaja, slično kao što su to učinili njegovi bivši čelnici Sovjetskog Saveza s Kubom i Nikaragvom. Ali sada je namjera bila šira, s njegovom vizijom regrutiranja nacija u novi svjetski poredak koji bi izazvao onaj koji predvode SAD. Chávez je dijelio snažno antiameričko raspoloženje i ubrzo je favorizirao odnose s Rusijom, jačajući ih kupnjom vojne opreme po cijeni većoj od 4 milijarde dolara. Daljnji sporazumi 2008. godine postignuti su u vezi s suradnjom u području nuklearne energije, svemirskog obrambenog sustava i opskrbom nuklearnim podmornicama do 2020. godine.

Chávez je umro 2013. godine, a naslijedio ga je potpredsjednik Nicholás Maduro na izvanrednim predsjedničkim izborima. Korupcija se ukorijenila u Venezueli bogatoj resursima pod Chávezom i postala je mnogo veći problem pod Madurom čija je demagogija rezultirala političkim i socioekonomskim pogoršanjem sa sve većim jazom u bogatstvu. To se očituje u hiperinflaciji, ekstremnom siromaštvu, nestašici hrane, nezaposlenosti, neuspjehu zdravstvenog sustava, rastućim stopama kriminala i smrtnosti te značajnoj emigraciji. Potonje je postalo glavni izvor poteškoća s rezultirajućim pritiscima nametnutim južnoj granici SAD-a, posebno tijekom Bidenove administracije.

Karta Venezuele koja prikazuje blizinu Paname u smjeru južne granice SAD-a i granice s Gvajanom gdje je Maduro izmislio spor oko zemlje kako bi odvratio pozornost od svojih prijevarnih aktivnosti na nedavnim predsjedničkim izborima. Izvor karte: GR.Stocks

Kada je Maduro „ponovno izabran“ 2018. godine pod okolnostima koje su susjedne zemlje, EU, Kanada i SAD smatrale prijevarom, Rusija je brzo i beskrupulozno priznala Madurov režim te je, zajedno s Kinom, stavila veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a kojom su traženi novi predsjednički izbori. Iste godine, u zamjenu za rusku pomoć u smislu zajmova i financijskih pomoći tijekom prethodnih godina, Rusija je stekla vlasništvo nad velikim dijelovima nekoliko venezuelskih naftnih polja i kontrolu nad budućom proizvodnjom dvaju karipskih polja prirodnog plina. Štoviše, preuzela je 49,9%-tnu kontrolu nad CITGO-om, venezuelskom tvrtkom u potpunom vlasništvu SAD-a, uključujući tri rafinerije na obali Meksičkog zaljeva, u zamjenu za 1,5 milijardi dolara. Do kraja 2018. Rusija je uložila milijardu dolara u venezuelsku industriju rudarstva zlata, a dogovoreni su i dodatni ugovori za isporuku 600.000 tona pšenice te za modernizaciju i održavanje naoružanja unutar Venezuele.

Usred sukoba unutar Venezuele, upitnog autoriteta Madura nakon lažnih izbora 2018. i zabrinutosti zbog ruskih ulaganja, Putinovi Wagnerovi plaćenici počeli su ulaziti u Venezuelu 2018. godine navodno kako bi zaštitili Madura. Osim obuke venezuelskih borbenih jedinica i prorežimskih milicija, Wagnerove snage bile su angažirane u zaštiti rafinerija nafte zajedno s brojnim ruskim komercijalnim subjektima. Rudarstvo torija, radioaktivnog metala koji se može koristiti u zrakoplovnoj industriji, kao i u nuklearnim reakcijama, između ostalog, postalo je još jedan fokus zaštite Wagnera u etabliranim ruskim operacijama vađenja. Isto tako, skupina je umiješana u ilegalno rudarstvo zlata gdje su kršena ljudska prava i nanesena šteta okolišu.

Venezuelski diktator Nicolás Maduro na skupu u travnju 2024. povodom 22. godišnjice puča protiv svog prethodnika, marksističkog vođe Huga Cháveza. Foto: SStringerAL

Sporni predsjednički izbori u Venezueli u srpnju 2024., očito korumpirani opsežnim uplitanjem vlade, vidjeli su Wagnerove plaćenike među venezuelskim sigurnosnim snagama tijekom prosvjeda koji su uslijedili. Nedavni dolazak i produljena prisutnost ruskih ratnih brodova u Venezueli poklopili su se s izborima kao da se poslala poruka da je pojačanje dostupno ako bude potrebno. Štoviše, Madurov nedavni teritorijalni spor oko regije Essequibo u susjednoj Gvajani doveo je do modernizacije obližnje venezuelske vojne piste, proširenja vojnih objekata i izgradnje mosta kako bi se olakšao prelazak na teritorij. Čini se da je ovaj događaj više bio distrakcija kako bi se odvratila pozornost od izbora. Međutim, ako bi SAD bile prisiljene vojno djelovati u bilo kakvoj eskalaciji spora, ruska prisutnost bi zakomplicirala situaciju.

Putinove državno sponzorirane kriminalne akcije

U srpnju 2024. godine, suradnjom američkih i njemačkih obavještajnih agencija otkrivena je zavjera ruskih agenata za atentat na Armina Pappergera, glavnog izvršnog direktora i predsjednika Izvršnog odbora tvrtke Rheinmetall AG, petog najvećeg proizvođača oružja u Europi. Bio je to jedan od niza ruskih planova za ubojstvo rukovoditelja europske obrambene industrije koji su podržavali obranu Ukrajine od ruske invazije. Kao još jednu komponentu Putinovog hibridnog ratovanja , Rusija se uključila u nekoliko projekata koji su uključivali paljenje skladišta, vandalizam i bombaške planove, a sve je to dio raširene sabotažne operacije unutar država članica NATO-a usmjerene na linije opskrbe oružjem i pojedince uključene u njihovu proizvodnju. Većina, ako ne i svi, čini se povezanima s ruskom obavještajnom agencijom GRU.

Planiranje i izvršavanje sabotažnih napada od strane Rusije eskaliralo je ove godine s namjerom povećanja troškova podrške Ukrajini. Usvojena je metoda posrednika kojom Rusija regrutira simpatizere putem interneta za potrebe nadzora i prikupljanja informacija, nakon čega slijedi moguće uništenje mjesta od interesa. Čini se da se operacije provode na način da se ostane ispod praga izazivanja gnjevnog vojnog odgovora. Ove intervencije su Putinu poznate zbog njegovog poznavanja špijunskih operacija sovjetske sigurnosti. U ranim danima Hladnog rata 1950-ih, Sovjeti su imali skrivena skrovišta eksploziva i oružja diljem zapadne Europe, a moguće i SAD-a, s utvrđenim planovima za aktiviranje po naredbi, ali koji se nikada nisu ostvarili. Lokacije tih zaliha uglavnom su ostale neotkrivene od strane Zapada, iako su Putinu svakako poznate.

Putin je inače ponovno uveo atentate koje sponzorira ruska država, a datiraju iz 2004. godine, iz ranih faza njegova predsjedništva kada je čečenski potpredsjednik Zelimkhan Yanderbiyev, nacionalist koji je težio neovisnosti Čečenije, pogubljen u Kataru od strane dvojice ruskih agenata. niz trovanja ruskih prognanika i oporbenih osoba na stranom tlu, neka uspješna, druga manje uspješna. Ona koja se događaju unutar Rusije imaju nasilniji profil - pucnjave, eksplozije, "padovi" s prozora ili niz nekoliko stepenica, vješanje. Saznanje da su te osobe namijenjene pogubljenju građani drugih zemalja okreće stranicu o prirodi takvih zločina. Mora se postaviti pitanje može li se nacija odgovorna za njih suočiti s posljedicama na način koji je prisiljava da odustane od onoga što je trebala učiniti kada je prvi put napala Ukrajinu 2014. godine.

Putin, Sovjetski

Čini se da je Putin uvjerio svoj narod u potrebu za Velikom Rusijom, onom koja se proglašava dominantnom među drugim nacijama, koja će biti strahopoštovanje zbog svoje veličine kako bi mogla voditi druge u novi svjetski poredak unutar kojeg bi se drugi autoritarni režimi mogli osjećati obveznima pripadati. Nije uspio, ali drugi unutar njegovog režima i dalje će se pitati mogu li se ponovno izmisliti i preuzeti sličnu diktatorsku personu sa sličnim namjerama. Mentalitet sovjetskog doba ostaje s potrebom da se uključi u utrku kako bi se pod svaku cijenu vojno nadmašile druge. Teritorijalna dobit i globalna prednost daleko su važniji od dobrobiti ruskog naroda. Putinov napor da provede takve zlonamjerne akcije globalno na kraju će rezultirati vrlo malim rezultatima kada njegova nacija bude vojno poražena i ekonomski uništena dok leži ničice pred Kinom. Primjer koji je dao svojim autoritarnim oblikom vladavine, baš kao što su to učinili vođe Sovjetske Rusije prije njega, ponovno dovodi njegovu naciju na rub katastrofe. Time je Putin doista stavio Rusiju u loše svjetlo kriminalnim radnjama diljem svijeta koje je poduzeo, pokazujući globalnoj zajednici tugu koju su one zauzvrat prouzročile. Mnogo toga će ostati neoprošteno i zapamćeno.

Europa se mora prestati bojati ruske hegemonije i pomisli na ponovno proživljavanje prošlosti. Zapad mora vidjeti kraj ponavljajuće noćne more koju je donio još jedan ruski režim nesposoban učiti iz svoje prošlosti i vlastitog ponavljajućeg ciklusa neuspjeha. Vrijeme je za drugačiju rusku vlast koja se brine o potrebama cijele nacije, a ne o odabranim urbanim središtima, i prestaje stvarati lažne iluzije napretka kada toliko toga oko nje propada. Autoritarci promatraju besmislene aspekte demokracije - sudstvo koje ponekad ne uspijeva u svojoj misiji, zakonodavno tijelo koje postaje toliko polarizirano da napredak kasni, izvršnu vlast koja posustaje u svojoj prosudbi - i vjeruju da postoji bolji način s donošenjem odluka prepuštenim jednostavno u ruke autokrata i skupine odanih ulizica. Međutim, retrospektivno gledajući, mogu prekasno otkriti da utrošak energije uložene u rasprave unutar demokratskih institucija doista utire put naprijed za trajnu nacionalnu dobrobit i sigurnost. Same demokracije propadaju kada se ta energija rasprši, a uskogrudni populistički pojmovi ponovno se ukorijene i vrate naciju u autoritarnu noćnu moru.

Autorska prava @Kost Elisevich, dr. med., dr. sc. 2024. Sva prava pridržana. Svaka ilegalna reprodukcija ovog sadržaja rezultirat će trenutnim pravnim postupkom.


2 misli o temi “Globalne ruske boginje”

Komentari su zatvoreni.