Ukrajinsko povijesno podrijetlo u odnosu na Putinovu prikladnu bajkovitu povijest

Trenutni sukob s Ukrajinom, nametnut ruskom ratobornošću, stvorio je potrebu za preispitivanjem ideje da su, u Putinovom svjetonazoru, dva naroda zapravo „jedna cjelina“. To nije slučaj. U srpnju 2021., sedam mjeseci prije njegove invazije na Ukrajinu u veljači 2022., Putin je predstavio svoju verziju povijesti Rusije u koju je uklopio ranu povijest Ukrajine. Sada je jasno da je njegov esej trebao pružiti povijesno opravdanje, koliko god mučno bilo, i poslužiti kao uvod u njegovu invaziju na susjednu suverenu naciju. U njemu je tvrdio da postoji zajedničko podrijetlo od nordijske intervencije u regiji tijekom ranog srednjeg vijeka. To je nezgrapan pogled na povijesne činjenice ograničen oslanjanjem na osvajanja i hegemonijski autoritet, a ne nužno dublje razumijevanje utvrđenih etnolingvističkih i kulturnih trendova i čimbenika specifičnih za ove različite regije. Putinovu priču dodatno zbunjuju njegove naknadne tvrdnje da su prethodni politički transakcijski sporazumi utjecali na volju nacije poput Ukrajine da postane samostalna.

Priča o dva naroda, kako se čini, dobar je primjer pripovijedanja povijesti koje pripada pobjedniku. To je priča ispričana iz izrazito ruske povijesne perspektive, koju su prvi put utemeljili povjesničari u 19. stoljeću tijekom dinastije Romanov, kada je bilo pitanje društvenog statusa plemstva da li će proglasiti potomstvo iz izvornog izvora, uspostavljenog stoljećima ranije. Ruski pisci od Karamzina, Pogodina, Solovjova do Ključevskog slijedili su istu naraciju, da je dominantni grad-država, Kijevska Rus od 9. do 13. stoljeća, sa središtem na obalama rijeke Dnjepar u današnjoj Ukrajini, preplavljena od strane Mongola sredinom 13. stoljeća i učinjena nemoćnom. Ono što je uslijedilo bilo je pomicanje središta političke i vjerske aktivnosti, koje se pripisuje slavenskim narodima u regiji, prema sjeveru gdje je na kraju nastao drugi grad-država i iz kojeg će se Rusija kao nacija razviti.

Putin argumentira da su se Varjazi, ili Vikinzi, kakve poznajemo na Zapadu, naselili i preuzeli kontrolu među etabliranim finskim i slavenskim plemenima na sjeveru, sa središtem u Novgorodu. To se, zapravo, dogodilo na poziv tih istih plemena dok su nastojala postići veću sigurnost organizacijom i razvojem centraliziranog lokalnog grada-države kojim su se nadali prevladati stalne međusobne sukobe. Na taj je način uspostavljena dinastija Riuryk, stvarajući teritorij pod kontrolom Vikinga na sjeveru. 

Vikinzi, tražeći bogatstvo i teritorijalnu prednost, željeli su uspostaviti put prema jugu do Bizantskog Carstva gdje je postojala mnogo veća nagrada. Time je stvoren put uz rijeku Dnjepar, gdje se na istočnoj obali već nalazio utvrđeni grad. Shvativši da je to poboljšana povoljnost, Vikinzi su se ovdje naselili i na kraju preuzeli kontrolu nad susjednim teritorijem podjarmljujući okolno plemensko stanovništvo. Time su stvorili ono što će se tada smatrati Kijevskom Rusijom i premjestili svoje središte operacija iz Novgoroda u Kijev.

Niz lokalnih vladara tijekom nekoliko generacija nastojao je poboljšati svoje uspjehe s Bizantom, bilo vojno ili putem trgovačkih sporazuma. To se lokalno postiglo trgovinom s grčkim, a kasnije i rimskim naseljima osnovanim duž sjeverne obale Crnog mora i Krima ili, izravnije, sa samim Bizantom. Putin tvrdi da je Kijevska Rus bila jednostavno derivativni učinak uspostavljanja Novgoroda u početku na sjeveru putem vikinške intervencije, ne uzimajući u obzir potpuno odvojeno i temeljnije podrijetlo i razvoj drugog naroda.

Dakle, vratimo se malo unatrag. Dokazi o naseljavanju u današnjoj Ukrajini datiraju iz ranog željeznog doba, prema arheološkim zapisima. Njezina povijest obilježena je uzastopnim invazijama ili migracijama srednjoazijskih i perzijskih nomadskih plemena, germanskih naroda, Ostrogota i drugih iz srednje i jugoistočne Europe. Oni koji su odlučili naseliti ova plodna područja, osnovali su naselja posvuda. Kontinuirane invazije s istoka omogućila je relativno ravna ravnica Kaspijske depresije koja je pružala koridor prolaza južno od Uralskog gorja izravno u današnju Ukrajinu. Do 9.stoljeća , trgovačke rute koje su uspostavili Vikinzi u smjeru sjever-jug i susjedni Hazarski kaganat na istoku u smjeru istok-zapad učinile su Kijev snažnom trgovinskom osi u regiji.

S etnolingvističkog stajališta, smatra se da su slavenski narodi današnje istočne Europe nastali na širokom pojasu zemlje južno od Rusije, koji se proteže od južno-središnje Poljske preko jugozapadne Bjelorusije do zapadne i sjeverno-središnje Ukrajine, pretežno u današnjoj Ukrajini. Do 500. godine prije Krista, Slaveni su prvi put počeli migrirati iz ove jezgre prema jugu, približavajući se stepama i obalnim područjima Crnog mora u današnjoj Ukrajini. Ovdje se trgovina odvijala s grčkim, a kasnije i rimskim naseljima. U stepama neposredno sjeverno od obalnih zemalja, asimilirali su se među Skite, srednjoazijski ratnički narod koji se naselio na tom području (750. – 250. pr. Kr.), a kasnije i s alanskim plemenima (250. pr. Kr. – 250. n. Kr.), posebno Antima, perzijskog podrijetla. Kijev je postao jedna od važnijih brdskih utvrda iz koje je već bila uspostavljena trgovina s Bizantom. Velik dio te aktivnosti odvijao se postupno između 3.i 7.stoljeća , mnogo prije dolaska Vikinga. 

Širenje prema sjeveru iz iste slavenske jezgre u današnju Rusiju dovelo je do susreta s pretežno finskim plemenima gdje je plemenski sukob u konačnici doveo do gore spomenutog poziva Vikinzima koji bi osigurali organizaciju i stabilnost sjevernoj regiji. Sama Ukrajina postala je ništa manje mješavina različitih naroda koji čine zaseban identitet multietničkog podrijetla. To je bio izravan rezultat lokalne geografije koja je olakšala migraciju istočnih nomadskih skupina iz središnje Azije, kolonizaciju od strane Grka i Rimljana duž sjeverne obale Crnog i Azovskog mora te dolazak doseljenika i trgovaca germanskog i jugoistočnoeuropskog podrijetla sa zapada. Vikinzi koji su se naselili u svojoj novoj prijestolnici Kijevu našli su se sada asimilirajući sa svojim pretežno slavenskim sustanarima kako bi stvorili novo društvo koje je u konačnici preuzelo hegemoniju nad cijelim područjem naseljavanja koje se protezalo od Baltika do Crnog mora.

Nomadsko prodiranje s istoka nastavilo se kroz područje uglavnom današnje Ukrajine i prije i tijekom ovog razdoblja koje se protezalo od kraja 9.do 13.stoljeća . Međusobni ratovi dodatno su oslabili državu i, do vremena mongolske invazije pod Batu-kanom 1237. i konačnog napada na Kijev 1240., doveli su do njezina preuzimanja. Međutim, to nije rezultiralo njezinom eliminacijom kao centralizirane vlasti, već je postala ona koja se morala podvrgnuti mongolskoj vlasti. Teritorij na sjeveru, sa središtem u Novgorodu, preusmjerio je svoje trgovinske odnose na baltičku regiju i odvojio se od kontrole Kijevske Rusije te postao zaseban entitet gdje će prosperirati od 14.stoljeća nadalje i stvoriti Rusko Carstvo, sa središtem u konačnici u Moskvi. 

Kijevska Rus je sada svedena na lokalnu kneževinu, ali njome su i dalje vladali domaći vođe koji su postali vazali pod mongolskom vlašću. Druge susjedne kneževine stare Kijevske Rusije na sjeveru i zapadu uspostavljene su pod novim poretkom. Prirodno se dogodio pomak lokalne baze moći prema zapadu, dalje od prevladavajućeg mongolskog utjecaja, a središte mu je bilo u kneževinama Galicija i Volinija u današnjoj zapadnoj Ukrajini. Obje su ujedinjene u jednu državu početkom 13.stoljeća , samo da bi se do sredine 14. stoljeća razdvojilei potpale pod rastuća kraljevstva Poljske i Litve kako je samo Mongolsko Carstvo počelo slabiti.

U 14.stoljeću stvorena je moćna unija Poljske i Litve, Poljsko-litavska Zajednica, koja je do kraja 16. stoljeća zauzela gotovo cijeli teritorij današnje Ukrajine. Već se neko vrijeme znalo da je zemlja ovdje dobro poljoprivredno obdarena i da sadrži mnoge druge resurse koji bi bili vrlo profitabilni za vladajuću klasu. Događaji su se sada odvijali i unutar same Ukrajine koji će promijeniti njezino samoshvaćanje i, zapravo, način na koji će se njezin nacionalni etos prenositi do danas. 

Ostaci mongolske "Zlatne horde", Tatari, ostali su uglavnom naseljeni na Krimu i obalnim područjima Crnog i Azovskog mora. Tijekom 15.stoljeća uspostavili su odnose sa svojim islamskim suvremenicima na jugu, osmanskim Turcima. Osmanlije su preuzele Carigrad 1453. godine i sada su se spremale za osvajanje teritorija Ukrajine i ostatka istočne i središnje Europe. Tatari su pružali vojnu pomoć, a djelovali su i kao trgovački posrednici za poljoprivrednu robu i opskrbu robovima zarobljenim u stepama. Kao odgovor na takve prijetnje, lokalno stanovništvo u gradovima i okolnim selima u Ukrajini počelo se organizirati u početku u male skupine za obrambene, a kasnije i ofenzivne svrhe kako bi se suprotstavili tatarskim upadima. 

Ti Kozaci, kako su ih nazivali, postupno su se organizirali tijekom kasnog 15.i 16.stoljeća u mnogo veće i zastrašujuće konjičke jedinice diljem stepa, a posebno uz donji tok rijeke Dnjepar. Ponekad bi stupali u službu litavskih i poljskih graničnih časnika kako bi štitili gradove i zemljišne posjede te bi provodili vojne operacije i svojom voljom. Osim lokalnih i udaljenijih ukrajinskih seljaka i građana koji su se pridružili Kozacima, u njihove redove ušlo je i nekoliko drugih iz istočne Europe, kao i Turci, Tatari i Židovi, privučeni slobodnim postojanjem ove ratničke klase. Njihova organizacija oponašala je demokratska načela slobode govora, izabranog vodstva i snažnog osjećaja samoodređenja.

Vrhovni vođa, hetman, proglašen je, a odluke o vojnoj politici i savezima donosile su se raspravom časnika i nižih činova. Uključili su se u vojne kampanje protiv Tatara i Turaka na jugu, Poljaka na zapadu i Rusa na sjeveru te su bili poznati po svojoj vještini jahanja i hrabrosti u bitkama. Njihovi ideali kao slobodoljubivih, egalitarnih ratnika stepa postali su legenda koja će biti prikazana u djelima pjesnika i dramatičara 19.stoljeća . Taj se osjećaj prenio do danas u borbi protiv stranog utjecaja za iste te slobode.

Posebno moćan hetman, Bohdan Hmeljnicki, izabran je na dužnost 1648. godine i, na početku, pružio je Poljskoj vojnu pomoć protiv Osmanlija. Zauzvrat, nastojao je poboljšati status Kozaka u Ukrajini unutar Poljsko-litavske Republike, osigurati amnestiju za prethodne sukobe s Poljskom i omogućiti ponovno uvođenje njihove kršćanske pravoslavne vjere na njihov teritorij. Međutim, sporazum se pokazao teškim i dugotrajnim, što je dovelo do daljnjih sukoba i na kraju do Hmeljnickog deklaracije o oslobađanju Ukrajine od vlasti Republike, posebno Poljske, koja je sve više olakšavala akumulaciju ukrajinskog zemaljskog bogatstva od strane svoje vladajuće elite. Kontinuirana pat pozicija prisilila je Hmeljnickog da razmotri savez s Osmanlijama, ali, kada to nije uspjelo, okrenuo se kneževini Moskovskoj, koja se etablirala kao najmoćnija od sjevernih kneževina. 

Do sredine 15.stoljeća , crkveni pisari u Moskovskoj kneževini već su počeli sastavljati nove tekstove koji su promovirali tvrdnje moskovskih knezova da su sada legitimni potomci stare dinastije Rurik i nasljednici kijevske vlasti s hegemonijom nad cijelom prethodnom domenom Kijevske Rusije. Vladavina pod carem Ivanom IV. („Groznim;“ vladao 1547.-1584.), međutim, rezultirala je nastavkom sukoba s Litvom i Poljskom na zapadu, unutarnjim nemirima i nedostatkom nasljedstva nakon što je car ubio svog najstarijeg sina. To je dovelo Moskvu do „Nemirnog vremena“ (1584. – 1613.) nakon njegove smrti. Rat s Poljsko-litavskom državom, pak, rezultirao je stranom okupacijom i unutarnjim sukobima koji su trajali tri desetljeća, a konačno su završili 1613. izborom Mihaila Romanova za cara i uspostavom dinastije Romanov. 

Dinastija je trajala 300 godina, a završila je atentatom na cara Nikolu II. i njegovu obitelj od strane boljševika 1917. Car Aleksej (vladao 1645. – 1676.), nasljednik cara Mihaila Romanova, nastavio je obnovu reda i započeo proces centralizacije vlasti dok je težio teritorijalnim dobicima unutar bivše Kijevske Rusije. U tu svrhu, pregovori s Hmelnickim rezultirali su Perejaslavskim sporazumom iz 1654. u kojem je Kozaci dali odanost caru u zamjenu za samoupravu, klasna i imovinska prava te dogovor da će Kozaci nastaviti sudjelovati u diplomaciji sa stranim zemljama.

Dugogodišnja kozačka želja za autonomijom kao državom u konačnici bi se sukobila s moskovitskom željom za konsolidacijom kontrole putem centralizirane vlasti. U svojim nastojanjima da uspostavi autonomnu kozačku domenu u Ukrajini i eliminira poljski utjecaj, Hmeljnicki je tražio saveze s protestantskim zemljama, angažirajući Švedsku, Brandenburg i Transilvaniju. Taj je pristup uznemirio Moskovljane koji su sada počeli potkopavati Hmeljnickog autoritet. Ovdje je, 1657. godine, Hmeljnicki umro. Njegov nasljednik ponovno je uspostavio angažman s Poljsko-litvanskom zajednicom s planom da uvede Ukrajinu u Poljsko-litvansko-rusku zajednicu u Hadjačkoj uniji. Pokušaj nije uspio, ali svjedoči o nesigurnosti saveza u vrijeme kada su države poput Poljske i Moskovije ostale nelagodne zbog upravljanja teritorijem izvan svoje centralizirane vlasti.

Pretposljednje poglavlje u povijesti odnosa između Kozaka Ukrajine i Moskve uključivalo je sukob potonje sa Švedskom i kontrolu nad Baltičkim morem dok se još uvijek borila s Osmanskim Carstvom na jugu. Kozački hetman u to vrijeme bio je Ivan Mazepa, koji je dužnost obnašao od 1687. do 1709. Ruski car Petar I. (vladao 1682. – 1725.) sklopio je savez s Mazepom kako bi pomogao u pokoravanju Tatara i Turaka duž Crnog i Azovskog mora. To mu je u konačnici omogućilo pristup Rusiji Crnom moru. Njegovi problemi, međutim, porasli su na sjeveru kada je Karlo XII. Švedski porazio vojske Moskve i Danske 1700. godine i krenuo prema jugu kako bi pokorio Poljsku. Car je tada pozvao Mazepu da pusti svoje Kozake na zemlje pod poljskom kontrolom u Ukrajini kako bi ugrozio švedski utjecaj na ovom teritoriju. 

Nakon što je vratio zemlju, očekivalo se da će je Mazepa predati carevom savezniku, kralju Augustu Saskom. Međutim, do tada su moskovske zloupotrebe ukrajinskog stanovništva dovele do značajnog nezadovoljstva među stanovništvom. Broj kozačkih žrtava znatno se povećao tijekom vojnih sukoba za cara, a dodatno je raslo ogorčenje zbog njihovog novačenja u radnu snagu za izgradnju novog grada Sankt Peterburga gdje su stotine ljudi podlegle bolestima u močvarnom terenu. Ti čimbenici, zajedno s carevim odbijanjem da pomogne Mazepi kada su i sami Kozaci bili ugroženi poljskim ponovnim usponom, doveli su do odluke da se stane na stranu Šveđana uz obećanje o osiguranju neovisne kozačke Ukrajine. 

Njihov poraz u bitci kod Poltave 1709. godine, međutim, konačno je označio kraj svakog daljnjeg nastojanja da se postigne neovisna Ukrajina sve do početka 20.stoljeća . Sljedeća dva stoljeća unutar Ruskog Carstva svjedočit će namjernom uklanjanju ukrajinskog jezika i prisilnom prelasku na upotrebu ruskog jezika u svim administrativnim, kulturnim i obrazovnim područjima. Sami Rusi su se preselili u urbana središta Ukrajine gdje su postali dominantni etnički element, provodeći promjene koje su unapređivale istu rusku agendu.

Svakako, povijest Ukrajine, koja datira iz prvog tisućljeća prije Krista, bila je burna, obilježena ponovljenim invazijama i dugotrajnom dominacijom susjednih država. Kroz sve to, zemlja se uspjela vratiti na svoje mjesto nakon raspada Sovjetskog Saveza i poduzeti borbu za demokratsku vlast. Njezina povijest razlikuje se od ruske, unatoč nedavnim tvrdnjama o suprotnom. Na kraju, teritorijalno stjecanje osvajanjem ili dekretom ne opravdava asimilaciju povijesti stečenog teritorija u vlastitu nacionalnu priču.

Autorska prava @Kost Elisevich, dr. med., dr. sc. 2022. Sva prava pridržana. Svaka ilegalna reprodukcija ovog sadržaja rezultirat će trenutnim pravnim postupkom.


Jedna misao o temi „Povijesno podrijetlo Ukrajine u odnosu na Putinovu prikladnu bajkovitu povijest“

Komentari su zatvoreni.