Prije nego što se previše zanesemo idejom da ruska država i njezino upravljanje predstavljaju model koji trebamo oponašati i vrstu partnerstva koju moramo tražiti u svijetu kojem je sve potrebnija sigurnost od globalnih prijetnji rata, ekonomskog kolapsa, klimatskih promjena i bolesti, pravovremeno je potrebno preispitati primjer koji je postavila Rusija. Sudbina Rusije toliko je isprepletena s jedinim težnjama njezina rezidentnog diktatora da se sada suočava ne samo s vojnom poražom u loše osmišljenom pokušaju preuzimanja susjedne suverene nacije, već i sa sramotom konačnog ekonomskog kolapsa. Umjesto da izbjegnu takve „slabosti“ autoritarne vladavine, neke europske i druge zapadne nacije bavile su se idejom da slijede taj primjer sa svojim vlastitim verzijama populističkih ideala. Ispred većine drugih nacija u svojoj divljoj težnji prema sličnoj autokraciji je Mađarska Viktora Orbána, koja je već odmakla u svom padu u autoritarnu vladavinu i stoga je jednako pogodna za sličnu provjeru.

Populistički sentiment ukorijenio se u brojnim zemljama, gdje ga često pokreću imigracijska pitanja, za koja zasigurno postoje legitimne pritužbe koje ostaju neriješene unatoč naporima demokratskih administracija. Problem se pogoršava kada sebični politički oportunizam unosi mržnju i pretjeranu retoriku kako bi unaprijedio platformu pokreta koji namjerava preuzeti vlast. Pritom je vladajuća stranka tada dužna poduzeti sve drakonske mjere koje su joj dostupne kako bi ispunila svoju neposrednu obvezu rješavanja problema koji je tako snažno promovirala. Međutim, pravi problem nije bila toliko izvorna pritužba koja je dovela stranku na vlast, već priroda i krajnja namjera tog pokreta.
Populističke vlade su, po definiciji, neprikladne za rješavanje složenih pitanja upravljanja. Karakterizira ih stil, razmetljivost i atmosfera koja nudi površna i pojednostavljena rješenja; entuzijastično izgovaranje slogana čini srž populističkog priručnika – antiteza alata potrebnog za suočavanje sa smrtonosnom pandemijom ili pomirenje nekoliko sila koje trenutno postoje globalno.
– Fiona Hill, viša suradnica u Brookings Institutionu, kancelarka Sveučilišta Durham
Jednom započet, proces upravljanja, posebno onaj desničarskog uvjerenja, poprima sve neliberalniji karakter ne samo kroz izvršne akcije već i kroz podršku zakonodavne većine ulizica i podređenog sudstva. Tada je samo pitanje vremena kada će se ustav promijeniti kako bi odgovarao potrebama režima. Neovisne medije zamjenjuje državno poduzeće koje pruža režimsku verziju stvarnosti za javnu potrošnju, obrazovni sustav se prilagođava kako bi se osigurao univerzalni način razmišljanja odanosti centraliziranoj vlasti, sveprisutni aparat nacionalne sigurnosti uvodi mjere protiv bilo kakvog društvenog odstupanja, a uspostavlja se izborni proces kojim se osigurava nasljeđivanje režima.
Na početku, desničarski populizam može biti povezan s prepoznatljivim entitetom poput kršćanskog nacionalizma ili može zauzeti univerzalniji stav tražeći naklonost značajne množine nudeći previše pojednostavljena rješenja za probleme poput ekonomske nesigurnosti ili društvenih nemira. Proces se više oslanja na emocije javnosti nego što pruža bilo kakvo racionalno dugoročno sredstvo rješavanja. Ne postoji temeljna agenda koja nastoji poboljšati naciju u cjelini. Jednom kada dođe na vlast i, pod uvjetom da se uspješno provedu potrebni naknadni koraci, populistička ideja ustupa mjesto autoritarnoj vladavini i oživljava se samo kada se za to pojavi ili stvori dovoljna potreba. Dobar primjer potonjeg je rat Vladimira Putina protiv Ukrajine za koji ne postoji valjano opravdanje, unatoč naporima nekolicine zapadnih znanstvenika. Umjesto toga, važan je samo zavedeni revanšistički stav još jednog ruskog imperijalista.
Putinova Rusija i njezina Federacija
Putinov specifičan populistički pristup uključivao je buđenje nacionalističkih osjećaja pomiješanih s oživljavanjem ruskog povijesnog religijskog spiritualizma kako bi stvorio vlastiti brend kršćanskog nacionalizma. Putin to koristi za borbu protiv zla izmišljenog nacističkog režima u Ukrajini koji na neki način prijeti postojanju Rusije, dok njegov režim tvrdi da je žrtva prijetnje zadiranja NATO-a sa Zapada. Ironija koja je, čini se, promakla ruskoj pažnji jest da je sam NATO bio i jest obrambeni savez, osnovan izričito kako bi se suprotstavio ruskoj ratobornosti i ekspanzionizmu koji je postao previše očit nakon Drugog svjetskog rata. Rusija je bila i nastavlja biti prijetnja. Upravo je to razlog zašto se toliko istočnoeuropskih zemalja okupilo u NATO iz straha od recidivizma koji je Rusija demonstrirala tijekom proteklih stoljeća, tražeći vlast nad svojim susjedima. Svima im je jednostavno dosta ruskog ugnjetavanja i žele nešto bolje.
Mnogo je napisano o Putinovom kleptokratskom režimu i njegovom posebno brutalnom tipu autoritarizma koji karakteriziraju brojna izvansudska pogubljenja onih koji su kritizirali njegov režim , suzbijanje neovisnih medija , državno vođena pristranost u izricanju presuda staljinističkih razmjera, ograničavanje građanskih sloboda i ljudskih prava, raširena sistemska korupcija , izborne nepravilnosti i nezakoniti upadi na suvereni teritorij, da spomenemo samo neke. Relativni nedostatak prioriteta koji se daje rješavanju unutarnjih poslova u svim njegovim područjima unutar Ruske Federacije (RF) dobar je primjer lošeg upravljanja od strane previše centralizirane vlasti kojoj nedostaju odgovarajući nadzor, financiranje i jamstva kvalitete. Prava dodijeljena njezinih 22 "autonomne" republike koje su dio RF postupno su vraćena kako bi se ojačala vlast Kremlja nad njima i, što je još važnije, njihovim resursima .
Za rusko društvo, unatoč poznavanju nedostataka svog režima i toleranciji prema dugoj povijesti korupcije potonjeg, prevladavajući osjećaj u vezi s Putinovim ratom usredotočen je na pronalaženje opravdanja u propagandi da je NATO agresor koji prijeti njihovoj domovini. To je stvar patriotskog simbolizma s poznatim prizvukom nacionalnog šovinizma koji djeluje u iskrivljenoj stvarnosti koju je stvorila država. Rastući broj smrtnih slučajeva i posljedice teškog invaliditeta po dobrobit među vojnicima koji se vraćaju iz rata u Ukrajini imat će i psihološki i dugoročni ekonomski utjecaj dok rat napreduje bez kompromisa. Doprinijet će neizvjesnosti oko održivosti ukupne kvalitete života u zemlji koja je do sada kompenzirana državnim financiranjem. Dok Rusija nastavlja svoj prelazak na ratno gospodarstvo pod neviđenim međunarodnim sankcijama i povećanom globalnom izolacijom, hoće li se njezina javnost konačno suočiti s novom stvarnošću? Konzervativne procjene ruskog vojnog osoblja koje je onesposobljeno od početka rata sada daleko premašuju 500.000, s oko 2% svih ruskih muškaraca u dobi od 20 do 50 godina koji su poginuli ili teško ranjeni.
Prema indeksu boljeg života Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), prosječni neto prilagođeni raspoloživi dohodak kućanstva po glavi stanovnika u RF iznosi 19.546 USD godišnje u usporedbi s prosjekom OECD-a od 30.490 USD godišnje među 38 zemalja. Privatni pristup unutarnjem WC-u s ispiranjem može se naći u 86,2% ruskih domova, što je znatno ispod prosjeka OECD-a od 97%. Samo 62% Rusa zadovoljno je kvalitetom vode u usporedbi s 84% u zemljama OECD-a. Očekivano trajanje života pri rođenju u RF iznosi 73 godine, osam godina ispod prosjeka OECD-a od 81 godine. Komparativne stope ubojstava u svakoj od njih iznose 4,8 odnosno 2,6 na 100.000. Preživljavanje do 65 godina za ruskog muškarca iznosi 55% , a ukupni očekivani životni vijek muškaraca zabilježen je 2022. godine od 67,6 godina.

Pitanje je sada hoće li dodatni društveni stresori zbog neizvjesnosti koje će mučiti rusko gospodarstvo rezultirati smanjenjem javne podrške ratu. Do nedavno je konformistički javni stav omogućavao Putinovom režimu da nastavi na ratnim nogama dok je gospodarstvo pokretala vojna potrošnja i uglavnom financirano ruskim rezervama i izvozom fosilnih goriva s novim tržištima uspostavljenim u Aziji, Africi i Južnoj Americi. Inflacijski pritisci i zategnuto tržište rada ugroženo vojnom obvezom i odlaskom značajnog broja mladih radnika iz zemlje dodatno će pogoršati razočaranje ratnim vremenom
Radnici su se iz nužde i zbog bolje plaće prebacili s nevojnih proizvodnih poslova u industriju naoružanja. Proizvode materijal koji se alarmantnom brzinom uništava na bojnom polju bez ikakvog povrata ulaganja. Dok se sankcije na ruski izvoz nafte i dalje pooštravaju poduzimanjem mjera za suzbijanje ruskog zaobilaženja propisa o otpremi , Ukrajinci su svoju pozornost usmjerili na uništavanje rafinerija nafte, skladišta i luka, ugrožavajući sposobnost Rusije da održi svoj raspored izvoza. Brojni od tih objekata ne mogu se vratiti u prijašnje stanje zbog nedostatka zapadnih dijelova i tehnologija.
Izvješće Pew Research Centra iz srpnja 2024. o globalnim stavovima o Rusiji u anketi provedenoj u 35 zemalja pokazuje da su mišljenja većine u više od 50% bila nepovoljna. Od 10 anketiranih europskih zemalja, nepovoljna mišljenja izrazilo je 80% ili više stanovništva u sedam, dok su preostale tri, uključujući Mađarsku, izvijestile o više od 70% s istim osjećajem. Drugdje u svijetu uočena je veća varijacija među zemljama, iako je nepovoljno mišljenje u odnosu na povoljno dominiralo u 17 od preostalih 25 (68%), posebno u SAD-u, Kanadi, Australiji, Japanu i Izraelu, gdje su nepovoljna mišljenja ponovno zavladala 80% ili više pojedinačnih populacija. Malo je zemalja također izrazilo povjerenje u Putina u pogledu globalnih poslova, s ukupnim medijanom od 73% koji pokazuju nepovoljnost. Osobe ideološki desnije orijentirane sklonije su se više naginjale Putinu, iako, unatoč takvom trendu u Mađarskoj (tj. 34% naspram 7%), većina stanovništva (77%) i dalje nije imala povjerenja u njegovo rješavanje globalnih poslova. Od određene važnosti u vezi s Putinovom željom da predvodi napore za razvoj ekonomske sile unutar globalnog Juga, pad povjerenja u njegovo vodstvo bio je vidljiv među nizom značajnih zemalja - Indijom, Brazilom, Argentinom, Meksikom, Kolumbijom, Filipinima, Turskom i Ganom.
Orbánova Mađarska
Reakcija mađarske javnosti na dugotrajni autoritarizam vlade Viktora Orbána predvođene Fideszom bila je daleko snažnija u prosvjedu nego ona unutar Rusije protiv Putina. Njezina restriktivna politika dobro je dokumentirana od Orbánova povratka na premijersku dužnost 2010. Napad na neovisno novinarstvo i slobodu medija imao je jasnu namjeru uskratiti Mađarima pristup globalnoj perspektivi toliko da je Human Rights Watch pozvao Europsku uniju (EU) da prizna „eroziju vladavine prava“ od strane vlade i uvede sankcije za kršenje vrijednosti EU.

Neovisnost pravosuđa potkopana je nedostatkom transparentnosti u imenovanjima sudaca od strane predsjednika Nacionalnog ureda za pravosuđe (NJO), položaja koji je Orbán stvorio 2011. godine, čime je nekome nad kim bi imao kontrolu , posebno u politički osjetljivim pitanjima. To je postalo još očitije kada se ispostavilo da je prvi takav predsjednik bila kuma Orbánova prvorođenog djeteta. Sudske presude potvrdile su zakone koji prijete zatvorom za one koji pomažu tražiteljima azila, prisilile su jednu od rijetkih preostalih neovisnih televizijskih postaja da prestanu s emitiranjem i podržale novčane kazne protiv Amnesty Internationala Mađarska zbog njihove kampanje protiv vladinog zakona protiv LGBTQ+ osoba.
Orbánova vladajuća stranka, sa svojom supervećinskom kontrolom u jednodomnom parlamentu, progurala je zakon kojim se stvara zaseban upravni sud za rješavanje slučajeva koji utječu na pitanja poput izbora, prava na azil i okupljanja, te, što je najzabrinjavajuće, zaštite od policijskog nasilja. Mađarski ministar pravosuđa, politički imenovani dužnosnik, dobiva ovlasti nad sudskim proračunom bez sudskog nadzora, čime se kontrola nad pravosuđem ponovno prebacuje na izvršnu vlast. Mađarski sud nije zatražio od Europskog suda pravde (ESP) da preispita vladine ustavne promjene i do sada je izbjegavao osporavanje primata prava EU. Otkad su Orbánovi pristaše stranke Fidesz zatvorili Ustavni sud , suci su prestali proturječiti vladi u svim slučajevima koji se smatraju politički relevantnima, kao što su pitanja koja se tiču imigracije, a posebno azila.
Mađarsko gospodarstvo znatno je profitiralo ulaskom u EU 2004. godine. S Orbánom kao predsjednikom, Mađarska je proglašena nekako jedinstvenom unutar EU i do tada je njegov režim kritizirao ono što naziva uplitanjem europske birokracije. Time je odbijao tražitelje azila, narušavao neovisnost državnih institucija i ukidao određene normativne liberalne standarde. Orbán je inače Mađarsku učinio ovisnom o ruskoj nafti, plinu i nuklearnoj energiji, istovremeno ju izolirajući od EU svojim protivljenjem sankcijama koje je EU nametnuo Rusiji i otporom prema pomaganju Ukrajini. Orbán je namjeravao pogodovati svojoj vladi balansirajući odnose između zapadnog i istočnog bloka, koristeći financijsku potporu i istovremeno pozivajući ulaganja iz Kine i Rusije. Ove akcije dovele su Orbána u sukob s EU, koja je poduzela strategiju ekonomske sigurnosti kako bi smanjila ovisnost o lancu opskrbe o objema zemljama koje smatra neprijateljskima. Orbán, s druge strane, Mađarsku vidi kao vrata Kine u Europu i koristi odnose s Kinom kako bi postao lider u tehnologiji baterija za automobilsku industriju.
Mađarski bruto domaći proizvod (BDP) pao je za 0,9% u 2023. godini u pozadini visoke inflacije i strogih uvjeta financiranja nakon Orbánovog lošeg upravljanja pandemijom koronavirusa, između ostalih problema. Inflacija se smanjila, a očekuje se da će se BDP oporaviti kasnije u 2024. godini. Međutim, omjer državnog duga i BDP-a u 2023. porastao je na 73,5% u usporedbi s prethodnim prosjekom od 69,4% BDP-a (1995. – 2023.) i rekordno niskim iznosom od 51,7% u prosincu 2001. U ožujku 2024. omjer državnog duga i BDP-a iznosio je 75,9% ili 158,6 milijardi dolara. Trenutni kreditni rejting Mađarske u rasponu B prema Fitchu, S&P-u i Moody'su ne može se povoljno usporediti s onim drugih zemalja EU. Teret duga zemlje udvostručio se tijekom trećeg tromjesečja 2023., što povećava izglede da postane najgora u EU, a istovremeno bilježi najvišu stopu inflacije u EU od 17% u usporedbi s prosjekom EU od 6,4% iste godine. Predviđa se da će troškovi servisiranja duga Mađarske za 2024. biti najviši u EU, s kamatnom stopom na državni dug od 6,8%. Omjer kamata i državnih prihoda udvostručio se s 5% u 2021. na 10% u 2024., što podiže značajnu neizvjesnost u pogledu snage bilo kakvog oporavka. Gospodarski izgledi i dalje ovise o cijenama energije, naime o uvozu prirodnog plina i nafte iz Rusije, kojima prijete sankcije, kao i prekidi u opskrbi povezani sa sukobima te globalno raspoloženje ulagača.
Kontinuiranu zabrinutost zbog gospodarstva potiče prekomjerna korupcija Orbánovog režima i njegova nemogućnost da je obuzda u javnom sektoru. Mađarska je već neko vrijeme zadržala svoj rang najkorumpiranije zemlje EU prema najnovijem izdanju Indeksa percepcije korupcije (CPI), godišnje publikacije berlinskog Tajništva Transparency Internationala. To je kulminacija kontinuiranog silaznog trenda ubrzo nakon što je Orbán preuzeo predsjedništvo. Dodatnu sramotu čini da se zemlja nalazi u donjoj polovici svjetske ljestvice od 180 zemalja po razini državne korupcije. Nije iznenađujuće da je Rusija postigla čak i niži rezultat od Mađarske. Može se povući jaka korelacija između opsega korupcije unutar zemlje i nedostatka neovisnosti njezina pravosuđa, dok je negativan odnos s gospodarskim rastom mjerenim BDP-om po glavi stanovnika dobro poznat.

Nije samo Orbánova korupcija razljutila EU, već i njegovo servilno ponašanje prema Putinu, tvrdeći 2022. da se ukinu sankcije EU protiv Rusije, što je bio oštar odgovor Europskoj komisiji nakon što je pozvala na zaustavljanje financiranja EU-a od 7,5 milijardi dolara za Mađarsku zbog očite korupcije i kršenja vladavine prava. Okrivljavanje sankcija EU za tadašnju europsku energetsku krizu dovelo je Orbána u sukob s argumentom EU-a da Putin financira svoj napad na Ukrajinu prihodima ostvarenim od ruskog izvoza fosilnih goriva. Međutim, Orbánova posebna neugodna situacija možda ga je navela i da razmisli o znatnoj ovisnosti Mađarske o ruskoj energiji koju je sam prouzročio. Štoviše, njegovo protivljenje pružanju pomoći Ukrajini jasno je pokazalo da brzo postaje izopćenik unutar EU-a kada mu je najviše trebalo njezino kontinuirano financiranje za održavanje svog gospodarstva u problemima. Ovaj je stav, zapravo, nedavno prisilio Orbána da popusti u svom protivljenju isporuci 54 milijarde dolara pomoći Ukrajini u sljedeće četiri godine.

U svojoj kontinuiranoj kampanji tražeći relevantnost u današnjoj geopolitičkoj klimi, Orbán, koji je nedavno započeo svoj šestomjesečni mandat predsjednika Vijeća ministara EU, krenuo je u vrtlog posjeta, prvo se sastajući s Volodimirom Zelenskim u Ukrajini. Tamo je pokušao osigurati prekid vatre u vrijeme kada je Rusija bila usred novog napada na istoku zemlje i pokušala je puč kako bi izazvala nerede u Kijevu s namjerom zauzimanja parlamenta. Prekid vatre bi Rusiji samo omogućio vrijeme da ojača sve postignute dobitke kako bi nastavila svoju ofenzivu, što je i namjeravala učiniti. Orbánova turneja ga je zatim odvela u Moskvu na sastanak s Putinom, gdje također nije bilo suštinskog rješenja. Naknadni sastanak u Pekingu s Xi Jinpingom dogodio se dan prije summita NATO-a u Washingtonu, gdje bi se raspravljalo o sudjelovanju Kine u ruskim ratnim naporima. Čini se vrlo vjerojatnim da će kineski savez s Rusijom stajati na putu bilo kakvom poboljšanju s EU kao trgovinskim partnerom, dok se Orbánov pokušaj da bude posrednik između istoka i zapada čini jednako malo vjerojatnim za nekoga tko nema puno toga za pokazati u znaku svoje predanosti EU.
Tečaj autoritarnog vodstva
Prečesto u životu autoritarnog režima, kada se nacija pomiri s idejom da je postojanje moguće upravljati unutar zaštitnog, ali društveno restriktivnog okruženja, njezin vođa je prepušten samostalnom donošenju odluka. Plodovi takvog neovisnog razmišljanja doveli su do povijesno katastrofalnih ishoda kao što je bio slučaj s Hitlerovim ratom u Europi 80 godina ranije. Slična epizoda sada se oblikovala s Putinovom invazijom na Ukrajinu. Ono što je započelo kao "specijalna vojna operacija" sada se pretvorilo u dugotrajni rat u kojem je njegova Rusija bila prisiljena preuzeti ratno gospodarstvo zbog svoje inherentne dugogodišnje korupcije. Ishod čak i ove potonje odluke je upitan s obzirom na to da Putinove imperijalističke ambicije premašuju kapacitet izoliranog ruskog gospodarstva da održi potrebne vojne napore dok se nosi s vlastitim rastućim domaćim potrebama. Kako se ruski zločini i dalje gomilaju u Ukrajini, a njezin dobro prepoznati državno sponzorirani kriminalni pothvat nastavlja globalno, te kako se i Rusija i Putin suočavaju s rastućim globalnim prezirom i izolacijom, katastrofalni kolaps koji podsjeća na njezin prethodni pad kao Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) čini se sve vjerojatnijim.
Na sličan način, Orbánov režim, preplavljen optužbama za korupciju, s gotovo potpunom energetskom ovisnošću njegove nacije o Rusiji, gospodarstvom u teškoćama i niskom reputacijom u Europi, ne čini se prikladnim kandidatom da djeluje kao neka vrsta mosta između istoka i zapada, a kamoli stabilizirajuća prisutnost u vlastitoj zemlji. Orbánovo bizarno prepuštanje svjetskoj sceni čini se dijelom potaknuto priznanjem koje mu je dao američki desničarski politički establišment koji je privučen njegovim autoritarnim planom. Doista, SAD-u je postavljen plan za sličan pad svog društva

Čini se da se Slovačka Roberta Fica nalazi u sličnoj situaciji s autoritarnim težnjama i željom za usklađivanjem s Rusijom unatoč članstvu i u EU i u NATO-u. Upitne politike koje ograničavaju javne prosvjede, ukidanje financiranja LGBTQ+ skupina, ukidanje posebnog tužiteljstva koje istražuje političku korupciju i sve češći napadi na neovisne medije utiru poznati put autokratskoj vladavini za režim koji vodi netko tko namjerava imati bliske odnose s Putinom. Javno nezadovoljstvo manifestiralo se pokušajima režima da smanji kazne za korupciju. Slovački parlament je prije nešto više od godinu dana formalno proglasio Putinov režim državnim sponzorom terorizma i naglašava dihotomiju sentimenta koja postoji unutar zemlje.
Kontrola koju provodi sve autoritarniji režim prijeti strukturi slobodnog društva koje omogućuje raspravu, inovacije i izbor, uz to što osigurava nepristrano sudstvo i neovisne medije koji otkrivaju nedostatke vladinih režima i drugih agencija koje odstupaju od vladavine prava. Takvi aranžmani pružaju društvenu dinamiku koja potiče kontinuiranu povratnu informaciju, održavajući društvo na uskom, pravednom i održivom putu. Ako se ostavi pod kontrolom jedne osobe ili režima, fašistička država nije daleko i sloboda je izgubljena. Diljem svijeta postoji nekoliko pokreta koji traže autokratsku vlast. Oni koji uspiju često vode svoje nacije do sumornih ishoda i bivaju prisiljeni otići tek nakon predugog vremena provedenog u bijedi. Vrijeme je za oprez.
Autorska prava @Kost Elisevich, dr. med., dr. sc. 2024. Sva prava pridržana. Svaka ilegalna reprodukcija ovog sadržaja rezultirat će trenutnim pravnim postupkom.