Putinova obmana: Ukrajina, Bjelorusija i put prema Istočnoj Europi

Došao je europski trenutak i potrebna je akcija suočena s kontinuiranom ruskom agresijom u Ukrajini, dok američka predanost predvidljivo ustupa mjesto njihovom dugogodišnjem protivniku. Imperijalistički planovi Vladimira Putina prvo su usmjereni na vraćanje Ukrajine i Bjelorusije pod rusku vlast prije nego što razmotre mogućnosti vraćanja zemalja baltičke regije i istočne Europe pod rusku hegemoniju. To ne znači da se Putin ne miješa i drugdje kako bi izazvao nestabilnost unutar Europe, kao što su zemlje zapadnog Balkana, Njemačka, Rumunjska, Poljska, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i još neke zemlje.

Karta koja prikazuje Bjelorusiju koja odvaja Rusiju od Litve i Poljske na zapadu i locira 64 kilometra dug koridor, Suwalski prolaz, duž granice između Litve i Poljske koji povezuje Bjelorusiju s Kalinjingradskom oblašću, ruskom enklavom na Baltičkom moru. Zasluge za kartu: Peter Hermes Furian

Tijekom nekoliko godina, Putin je kombinirao strategiju obmane, koristeći vlastiti tip dvostrukog govora, dezinformacija i uplitanja u vanjsku politiku, s otvorenim kriminalom i zastrašivanjem kako bi stekao teritorijalnu prednost i akumulirao bogatstvo. Taj pristup s teškim slojem poricanja nastavio je dovoljno zbunjivati ​​zapadne čelnike da spriječi otvorenu konfrontaciju, situaciju koju Putin očajnički želi izbjeći, istovremeno pomičući prag takve pojave do krajnjih granica. Do sada je Putin uspio održati svoj ilegalni rat s Ukrajinom, jedva izbjegavši ​​ekonomski kolaps i manipulirajući Trumpovom administracijom u svoju korist. Ne treba gledati dalje od servilnog poziranja američkog diplomatskog izaslanika Stevena Witkoffa na njegovom najnovijem sastanku s Putinom s kojeg se vratio s izvornim nepromijenjenim popisom želja. Ubrzo nakon toga, kao da pokazuje svoje nepoštivanje posjeta SAD-a, Rusija je bombardirala sjeveroistočni ukrajinski grad Sumy ujutro na Cvjetnicu, ubivši najmanje 34 osobe, uključujućidjecu.

Zloglasni sastanak predsjednika Trumpa i Zelenskog u Bijeloj kući 28. veljače 2025. završio je loše neutemeljenim optužbama da Zelenski nije dovoljno zahvalan za američku podršku Ukrajini. Foto: Joshua Sukoff

Bjelorusija, nacija od oko 9,2 milijuna stanovnika, odvaja Rusiju na istoku od Poljske i Litve na zapadu, a prostire se na teritoriju od 80.200 četvornih milja, nešto manjem od Kansasa. Prije otprilike 26 godina, Bjelorusija i Rusija potpisale su "Ugovor o saveznoj državi" s ciljem integracije ekonomskih, vojnih i obavještajnih interesa. Putin se 2018. godine obratio Aleksandru Lukašenku, predsjedniku i samoproglašenom diktatoru Bjelorusije od 1994., s "ponudom" koja je obećavala održavanje ruskih energetskih subvencija za Bjelorusiju u zamjenu za "intenzivniju integraciju". Sve više ovisan o Rusiji za energiju, trgovinu i vlastitu sigurnost suočen s rastućim javnim neslaganjem, čini se da je Lukašenko postigao razumijevanje s Putinom koje na kraju nastoji odreći se suvereniteta svoje nacije procesom aneksije većem susjedu.

I Bjelorusija i Ukrajina pod ruskom kontrolom pružile bi Putinu širok kopneni most prema bivšim zemljama Varšavskog pakta istočne Europe. Iako je trenutno vojno okupiran Ukrajinom, vjerojatno će steći kontrolu nad Bjelorusijom puno jeftinijim taktom. Godine 2022. uspostavljena je nova doktrina s Bjelorusijom koja je čini još bliže integriranim sigurnosnim partnerom Rusije dopuštajući Putinu da postavi nuklearno oružje u Bjelorusiji. Takav potez uvelike osigurava rusku prisutnost u Bjelorusiji u doglednoj budućnosti. Lukašenkova podložnost Putinu slično je Rusiji pružila pogodnost korištenja bjeloruskog teritorija za pokretanje vojnih operacija protiv Ukrajine s kojom dijeli granicu dugu gotovo 700 milja. Taj je potez obvezao Bjelorusiju da postane vojno saveznik Rusije protiv Ukrajine i podliježe međunarodnim sankcijama koje prelaze one nametnute kao odgovor na njezine lažne predsjedničke izbore.

Masovni javni prosvjedi u bjeloruskoj prijestolnici Minsku zbog prijevarenih predsjedničkih izbora 2020. godine, na kojima se Aleksandar Lukašenko vratio na vlast za svoj šesti mandat, nakon što ju je prvi put preuzeo 1994. godine. Ponavljanje istog u siječnju 2025. osiguralo mu je sedmi mandat. Foto: Hairem

Ruska velikodušnost u osiguravanju blagostanja bjeloruske javnosti kroz trgovinu i povlašteni status uspjela je zasad utišati polarizirano društvo nezadovoljno nelegitimnošću Lukašenkovog režima. Štoviše, Putin je spreman pružiti vojnu podršku Lukašenkovom režimu kao što je to činio kada je javnost izazvala režim zbog onoga što je pretežno smatrano namještenim izbornim rezultatima 2020. godine i nesumnjivo će nastaviti činiti isto kako bi Bjelorusiju zadržao u stanju ovisnosti. Unatoč snažnoj ruskoj podršci i Lukašenkovoj represivnoj politici, među Bjelorusima i dalje postoji unutarnja nestabilnost. Retorički komentari Kremlja o zajedništvu naroda Rusije i Bjelorusije osmišljeni su kako bi Bjeloruse dodatno uljuljkali u pasivnu podložnost ruskom utjecaju i vlasti.

Pristup je u skladu s onim što je Putin pokušao i na kraju nije uspio učiniti u Ukrajini prije svoje invazije 2022. Njegov pokušaj promicanja univerzalne „ruskogovorne“ nacije nastavlja se na stoljetnu carsku rusku i kasniju sovjetsku tradiciju brisanja jezika, povijesti i kulture drugih nacionalnosti kako bi ih se homogeniziralo u jedinstveno tijelo posvećeno centraliziranoj vlasti u Moskvi. Velik dio carske Rusije iz 18. i 19. stoljeća sada je Ruska Federacija (RF) ili jednostavno „Rusija“ i sadrži 21 republiku zajedno s drugim određenim federalnim entitetima naseljenim mnoštvom autohtonih etničkih skupina. Svi govore ruski, ali se ne tretiraju kao ravnopravni etnički Rusi od kojih većina živi u europskom dijelu Rusije, koncentrirana u gusto naseljenim urbanim područjima. Udaljeniji etnički narodi uglavnom su raspoređeni drugdje na Sjevernom Kavkazu i istočno od Uralskih planina u ruskim azijskim zemljama. Životni standard među njima znatno je ispod zapadnih normi, a zdravstvena infrastruktura ostaje kronično nedovoljno financirana i slabo raspoređena.

Administrativna karta Ruske Federacije koja prikazuje teritorijalnu raznolikost etničkih manjina na velikoj kopnenoj masi koja se često naziva jednostavno Rusija. Grafički izvor: Porcupen

Najočitiji način na koji su etnički nerusi nedavno tretirani očituje se u njihovom nesrazmjernom novačenju u rusku vojsku kao topovsko meso u Ukrajini, gdje je smrtnost boraca etničkih manjina premašila smrtnost urbanih Rusa iz Moskve za više od 100 puta. Na sličan način, Putin je nastojao neselektivno sravniti civilnu infrastrukturu svojih "ruskih govornika" u istočnoj i jugoistočnoj Ukrajini, što je odgovorno za više od 12 500 smrtnih slučajeva civila. Ironično, njegova viktimizacija ovog stanovništva u oštroj je suprotnosti s jednim od njegovih nekoliko pogrešnih opravdanja za rat , koji je bio spasiti ga od "genocida" koji je vodila ukrajinska vlada.

Majdanski nemiri 2013.-2014. obilježili su otvorene prosvjede Ukrajinaca protiv proruskog predsjednika Janukoviča koji se odlučio protiv pridruživanja Ukrajine EU-u u korist zadržavanja veza s Putinovom Rusijom. Foto: Photobank.kiev.ua

Putin je započeo svoj napad na Ukrajinu 2014. godine preuzimanjem Krima s neoznačenim ruskim paravojnim snagama, a istovremeno je pomagao proruskim pobunjenicima u istočnoj Ukrajini da vode građanski rat s namjerom destabilizacije središnje vlade . To je uslijedilo nakon bijega proruskog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča iz zemlje. Majdanski protest 2013.-2014. u Ukrajini, koji je potaknuo ove događaje, došao je kao reakcija na Putinov pokušaj da zaustavi usklađivanje nacije s Europskom unijom (EU). Mirovni pregovori za zaustavljanje sukoba, koje je u početku posredovala Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OESS), doveli su do sporazuma iz Minska I i II , od kojih nijedan nije donio nikakvo suštinsko rješenje. Umjesto toga, Rusija je manevrirala svojim sudjelovanjem u tim sporazumima na način da je nijekala svaku obvezu prema njihovim odredbama , što joj je omogućilo da okrivi Ukrajinu za nastavak sukoba, dok je istovremeno radila iza kulisa na promicanju sukoba u korist Rusije. Sporazume o prekidu vatre s Rusijom Kremlj je tada više puta prekršio , a oni se i danas ignoriraju .

Putin je dugo uspijevao nadmudriti američke administracije tijekom svojih zlonamjernih aktivnosti kao vođa Rusije koristeći prikrivena poricanja, prijetnje i protumjere. Njegova daleko najlakša meta bila je Trumpova administracija nad kojom je, čini se, na neki način. SAD su preventivno najavile kompromise u obliku izravnih teritorijalnih ustupaka Rusiji , kao i uskraćivanja članstva Ukrajine u Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Sve se to dogodilo dok su se pokušavali iznuditi prava na minerale od Ukrajine. Nedavno je ponovno otvaranje tranzita ruskog plinovoda u Europu preko ukrajinske zemlje dodano obvezama Ukrajine u predstojećim pregovorima.

Europa, 1983. Karta označava zemlje NATO-a i Varšavskog pakta kada je Jurij Andropov vodio Sovjetski Savez (1982.-1984.). Nekoliko zemalja istočne Europe ujedinjeno je pod ruskom hegemonijom 1955. kako bi poduprle SSSR protiv izvornih 12 zemalja koje su formirale NATO 1949., ali su prestale postojati 1991. Zasluge za sliku: Sveučilište Brigham Young, 2004.

EU je shvatila prijetnju Rusije i Ukrajini i sebi te reagira na nju dok Putin pokušava procijeniti svoju spremnost protiv povlačenja SAD-a od svojih prethodnih obveza. Ruski napadi u Europi u obliku sabotaže i subverzije znatno su se ubrzali tijekom Putinova rata u Ukrajini od 2022. do danas, a većinom posreduje ruska vojna obavještajna služba ili Glavna uprava Glavnog stožera Oružanih snaga Ruske Federacije (GRU). To se nastavlja na nekoliko predratnih napora destabilizacije europskog društva u pripremi za Putinovu invaziju.

Nakon toliko godina angažmana, njegov plan ne uključuje podložnost slaboumnim američkim naporima da se zaustavi ubijanje. Umjesto toga, njegove su namjere nastaviti terorizirati civilno stanovništvo Ukrajine dok istovremeno pokušava nadvladati, golim obimom, njezine vojne napore da se obrani. Ukrajinska otpornost u posljednje tri godine, međutim, pokazala se većom preprekom nego što je Putin shvaćao i ostaje nepoznati faktor koji bi mogao nadvladati njegove najbolje napore da pobijedi. S druge strane, prilika za Europu da hrabro zauzme stav uz Ukrajinu stigla je jer Putinovo vrijeme istječe. Rusko gospodarstvo sve više tone u neizvjesnost jer zanemarivanje javne dobrobiti postaje sve očitije, antiratni sentiment raste dok žrtve prelaze podnošljive razine, dezerterstva prekidaju minimalne postupne dobitke na bojištu, a velika vojna imovina se i dalje gubi. Slijetanje na pravu stranu povijesti trebao bi biti cilj Europe, a odluka da se to dogodi je sada.

Autorska prava @Kost Elisevich, dr. med., dr. sc. 2025. Sva prava pridržana. Svaka ilegalna reprodukcija ovog sadržaja rezultirat će trenutnim pravnim postupkom.