Moldavija, nacija od 2,62 milijuna stanovnika, dijeli 759 milja dugu granicu s Ukrajinom na jugozapadu potonje. Izašla je iz burne povijesti u 20.stoljeću stekavši neovisnost 1991. od Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), samo da bi joj ponovno prijetili ruski autoritarizam i imperijalističke težnje dok ulazi u 21.stoljeće. Zemlja posjeduje proruski separatistički teritorij na istoku, situacija slična susjednoj Ukrajini, koja je sada u otvorenom sukobu s Rusijom, a također slična onoj u Republici Gruziji, koju je Rusija napala 2008. iz sličnih razloga. Uzorak je prilično poznat i naglašava rusku namjeru da ponovno preuzme teritorij koji je povijest nekako proglasila svojim.

Moldavija datira svoje podrijetlo kao priznati teritorijalni entitet iz sredine 14.stoljeća , tada poznata kao Kneževina Moldavija. Do sredine 16.stoljeća preuzelo ju je Osmansko Carstvo koje će kontrolirati veći dio jugoistočne Europe, Bliskog istoka i sjeverne Afrike sve do poraza u Prvom svjetskom ratu. Jedan od brojnih ratova između nje i Rusije rezultirao je aneksijom Besarabije u istočnoj polovici Moldavije od strane Ruskog Carstva pod carem Aleksandrom I. 1812. godine. Rijeka Dnjestar označavala je istočnu granicu pripojenog zemljišta s današnjom Ukrajinom. Nakon predaje Rusije silama Osovine tijekom Prvog svjetskog rata i ruskog građanskog rata koji je uslijedio, Besarabija je 1918. godine stekla neovisnost i postala Moldavska Demokratska Republika. Zatim se pridružila susjednoj Rumunjskoj s kojom je bila etnolingvistički usklađena. Godine 1922., nakon što su Lenjinovi boljševici pobijedili u građanskom ratu u Rusiji, osnovan je SSSR, koji se sastojao od Rusije, Bjelorusije, Ukrajine i teritorija današnjih republika Gruzije, Armenije i Azerbajdžana.
Do početka 20.stoljeća značajan broj ljudi koji govore rumunjski (42%) ostao je na istočnoj obali rijeke Dnjestar u susjednoj Ukrajinskoj SSR-u, pa je stoga 1924. SSSR proglasio autonomni teritorij kao Moldavsku Autonomnu Sovjetsku Socijalističku Republiku (ASSR). Teritorij je obuhvaćao današnju Pridnjestrovlja (2566 km²)i Podiljski rajon (4493 km²)današnje Ukrajine. Ovo je bio čisto umjetan naziv sovjetskih vlasti kako bi se projiciralo prosovjetsko propagandno raspoloženje preko rijeke Dnjestar u bivši ruski posjed, Besarabiju, koja se asimilirala unutar Rumunjske. Doista, Rusi su imali daljnje težnje na Balkanu izvan same Besarabije. To će se ostvariti u nadolazećem sukobu Drugog svjetskog rata.
Između 1924. i 1940., pod Staljinom, Moldavska ASSR je industrijalizirana i svjedočila je značajnom priljevu ruskih radnika i njihovih obitelji. Godine 1925. dogodila se glad, a izbili su antisovjetski ustanci koji su zahtijevali dolazak ruskih trupa. Tisuće seljaka i tvorničkih radnika ubijeno je tijekom gušenja nemira. Katastrofalna kolektivizacija poljoprivrednog zemljišta koja se dogodila u Ukrajini i drugdje unutar SSSR-a krajem 1920-ih i početkom 1930-ih dovela je do daljnje smrti desetaka tisuća ljudi od gladi i deportacije oko 2000 obitelji u središnju Aziju. Godine 1937.-1938. Staljinova Velika čistka unutar SSSR-a manifestirala se u Moldavskoj ASSR represijom i pogubljenjem intelektualaca koji su zastupali ili su samo sumnjali na antisovjetske ili antistaljinističke osjećaje. Rumunjski utjecaj na moldavski jezik je potisnut, a upotreba latiničnog pisma, kakva se prakticirala u Rumunjskoj, zabranjena je, zamjenjujući ga ćiriličnim pismom ruskog stila. Ove akcije nisu bile nepoznate tijekom staljinističkog vremena kada je očita rusifikacija postala politika namijenjena uklanjanju nacionalnih identiteta.
Godine 1939., prije izbijanja Drugog svjetskog rata, potpisan je Pakt o nenapadanju Molotov-Ribbentrop između Rusije i nacističke Njemačke, koji je trajao deset godina. Omogućio je Staljinovim snagama da napadnu Poljsku s istoka ubrzo nakon Hitlerovog upada na zapadnu granicu Poljske. Rusi su se također spustili na jug kako bi povratili Besarabiju 1940. Određena područja s većinskim ukrajinskim stanovništvom, pa čak i neka s većinskim rumunjskim stanovništvom, sada su pripojena natrag unutar Ukrajinske SSR. Iste godine SSSR je proglasio novu republiku, Moldavsku Sovjetsku Socijalističku Republiku (SSR), koja je uključivala prethodno uspostavljenu Moldavsku ASSR, točnije Pridnjestrovlje. Ruska okupacija Besarabije privremeno je poništena 1941. kada su nacističke snage napale teritorij i preuzele SSSR u Operaciji Barbarossa. Nakon poraza Njemačke 1945. godine, Moldavska SSR je vraćena, postavši jedna od 15 republika koje će činiti SSSR do 1991. godine. U poslijeratnom razdoblju, Staljinovi progoni su se nastavili s daljnjim deportacijama tisuća moldavskih obitelji u središnju Aziju i Sibir, slično onome što se dogodilo u Ukrajinskoj SSR i posebno na Krimu.
Nakon nekoliko desetljeća rusifikacije, podaci popisa stanovništva za Pridnjestrovje pokazali su pad udjela rumunjske etničke manjine s 44% na 33% između 1926. i 2015., dok je udio ruske etničke manjine porastao s 14% na 34%. Sovjetska vojna prisutnost ponovno je uspostavljena 1956., a sjedište joj je u početku bilo u Kišinjevu, glavnom gradu Moldavske SSR-a, a zatim se 1980. preselila u Tiraspol, glavni grad Pridnjestrovlja. Moldavski nacionalistički sentiment počeo se tajno manifestirati već 1969., ali je potisnut, a zatim ublažen značajnim ulaganjima sovjetske Rusije unutar republike. Val nacionalizma ponovno se pojavio krajem 1980-ih, stvarajući nemire, posebno u proruskoj Pridnjestrovljanskoj regiji. Moldavski jezik službeno je usvojen 1989., a pisani jezik ponovno je poprimio latinični oblik, odstupajući od svoje rusificirane verzije. Do 1990. godine vodile su se rasprave o odcjepljenju od SSSR-a, što je potaknulo lokalne konzervativne sovjetske dužnosnike da proruski teritorij Pridnjestrovlja proglase zasebnom „Pridnjestrovskom moldavskom SSR“ (PMR). Potonje je porekao Mihail Gorbačov, tadašnji generalni tajnik Komunističke partije Sovjetskog Saveza, koji je već započeo svoj plan reforme političkog i gospodarskog sustava SSSR-a (tj. „perestrojku“).
U svibnju 1991. moldavski parlament promijenio je ime svoje republike u Moldavija nakon što je odbio sudjelovati u referendumu o Sovjetskom Savezu ranije te godine na kojem se odlučivalo o organizacijskoj strukturi 15 republika bivšeg SSSR-a. Do tada se SSSR već raspao i konačno je prestao postojati u prosincu 1991. Moldavija je već proglasila neovisnost u kolovozu 1991. Nije iznenađujuće da je izbio građanski rat između moldavske vlade u Kišinjevu i separatista u prethodno proglašenoj PMR-u, potonje uz podršku ruskih snaga. Rat je završio 1992., ali ne prije značajnog raspoređivanja ruskog topništva i trupa. Mirovne snage moldavskih, ruskih i pridnjestrovnih trupa osnovane su pod Zajedničkom kontrolnom komisijom. Nakon nekog vremena, Operativna skupina ruskih snaga (OGRF) unutar teritorija stvorena je i stavljena pod zapovjedništvo Moskovskog vojnog okruga 1995. Navodno je OGRF služio sa Zajedničkom kontrolnom komisijom, ali njegova stvarna misija nije u potpunosti jasna s obzirom na duljinu vremena koliko je ostao na mjestu. Čuva veliko skladište s 22 000 tona vojne opreme i streljiva iz sovjetskog doba u sjevernom Pridnjestrovlja. Tijekom vremena dogodilo se nekoliko promjena u njegovom sastavu s preimenovanjem i promjenom jedinica, dovoljno da je konačan broj ruskog vojnog osoblja u Pridnjestrovlja i dalje teško utvrditi.

Ujedinjeni narodi smatraju Pridnjestrovje dijelom Moldavije, ali ga je Parlamentarna skupština Vijeća Europe u ožujku 2022. priznala kao područje pod vojnom okupacijom Rusije. Potonja je pristala povući svoje snage s moldavskog teritorija u Budimpeštanskoj deklaraciji Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) iz 1994., ali to nije učinila, a odlučila je i zanemariti Lisabonski dokument OESS-a iz 1996. o tom pitanju. Rusija je ponovno obećala na istanbulskom summitu OESS-a 1999. da će povući svoje snage iz Moldavije i Gruzije do kraja 2002., ali ponovno to nije učinila. Podsjetnik Parlamentarne skupštine Sjevernoameričkog saveza (NATO) poslan je 2008. bez odgovora. Godine 2016. Rusija je najavila da će imati poteškoća s uklanjanjem svog naoružanja iz Pridnjestrovlja preko onoga što se sada smatra neprijateljskim teritorijem u Ukrajini. To je, naravno, bila ruska vlastita radnja zbog njezine vojne podrške separatistima u istočnim područjima Ukrajine. Opća skupština UN-a usvojila je 2018. rezoluciju kojom se od Rusije zahtijeva bezuvjetno povlačenje trupa iz Moldavije, ali ona je to ponovno odbila učiniti. Nakon 28 godina nepopustljivosti, civiliziranom svijetu postalo je jasno da Rusija ima agendu za zadržavanje vojne sile u Moldaviji, sasvim odvojeno od svoje „mirovne“ misije.
Vladimir Putin je de facto vođa Rusije od 2000. do danas, unatoč besmislenom razdoblju s Dmitrijem Medvedevom kao predsjednikom (2008.-2012.). Putinova ilegalna invazija na Ukrajinu i rat koji je uslijedio usmjerili su pozornost na Moldaviju, a posebno na njezinu prorusku separatističku regiju, Pridnjestrovje, kao opcionalno strateško mjesto za rusku agresiju na Ukrajinu. Međutim, povijest je pokazala da postoji odlučan interes za reasimilaciju Moldavije u cijelosti unutar ruske sfere utjecaja. Tek je nedavno, 2021. godine, proruska moldavska vlada pod vodstvom Igora Dodona svrgnuta od strane prozapadne Stranke akcije i solidarnosti Maje Sandu. Status kandidata za članstvo u Europskoj uniji (EU) dodijeljen je 2022. godine, priznajući demokratske reforme koje su bile u tijeku u zemlji. Uz EU, Sjedinjene Države i NATO zainteresirali su se za sigurnost Moldavije i uveli su mjere kako bi se suprotstavili neizbježnim pokušajima Rusije da preuzme njezinu vladu. Štoviše, predsjednik Joe Biden nedavno se sastao sa Sanduom u Poljskoj kako bi potvrdio odlučnost Sjedinjenih Država u podršci suverenitetu Moldavije.
Nedavno, i zapravo, na znak, ukrajinska obavještajna služba otkrila je detaljan ruski plan državnog udara s ciljem svrgavanja Sanduove prozapadne vlade i odvraćanja Moldavije od nadolazeće demokratske konverzije. Ruski, crnogorski, srbijanski i bjeloruski državljani trebali su ući u Moldaviju kako bi potaknuli protuvladine prosvjede protiv reformi i destabilizirali vladinu vlast s namjerom da se u konačnici uspostavi proruski režim koji podržavaju pridnjestrovski separatisti i stalne vojne snage. Daljnja potvrda zavjere uslijedila je ubrzo kada je glasnogovornik Kremlja, Dmitrij Peskov, pokušao odbaciti prijetnju tvrdeći da se radi o "antiruskoj histeriji" i upozoravajući Moldaviju da bude "vrlo, vrlo oprezna" - sve to prilično podsjeća na njegova poricanja neposrednog napada Rusije na Ukrajinu 2022. godine kada se ukrajinska vlada definitivno nagnula Zapadu uz podršku svog naroda.
Poznati obrazac subverzije postao je posebno očigledan u vanjskim poslovima tijekom Putinova mandata kao čelnika sadašnjeg ruskog autoritarnog režima. Iskrivljavanje istine i otvorene dezinformacije temelj su jezika ove vlade. Njezini operativci - Peskov, Sergej Lavrov, Dmitrij Medvedev - da spomenemo samo neke, otvoreno šire propagandu, poriču namjere i proglašavaju sve vrste apsurda kako bi potkopali stvarnost koja se odvija. Mnogi drugi, i unutar Rusije i Putinovi sljedbenici u Sjedinjenim Državama i drugdje, preuzeli su tu praksu kako bi koristili Rusiji, samom Putinu ili samo sebi. Retorika je repetitivna i sveprisutna na društvenim mrežama, televizijskim mrežama i u vladi. Infiltracija u vladine urede, podrška proruskim oporbenim strankama i korištenje agenata ruske Federalne sigurnosne službe, Federalne službe sigurnosti (FSB) i vojne obavještajne službe, Glavne razvodyvatelnoye Upravleny (GRU), doprinose mehanici procesa. Potonje agencije obično se bave organiziranjem masovnih prosvjeda, vladinom i političkom špijunažom, strategijama dezinformiranja i atentatima kao dodatnim alatima koji se primjenjuju pojedinačno ili zajedno kada je to potrebno.
Proces rusifikacije susjednih zemalja odvijao se stoljećima, ali je pojačan tijekom sovjetske ere 20.stoljeća . Pretežno ruske enklave uspostavile su se na određenim teritorijima i pružile supstrat za separatističke pokrete koje je Putin učinkovito koristio u Južnoj Osetiji i Abhaziji u Republici Gruziji, na Krimu i istočnim oblastima Donjecka i Luganska u Ukrajini, a sada u Pridnjestrovlja u Moldaviji, za uspostavu kvazi-autonomnih republika unutar svake nacije. Kaos koji je uslijedio stvorio je razlog za uvođenje „mirovnih“ snaga, naizgled na trajnoj osnovi, sastavljenih od ruske vojske sa ili bez paravojnih elemenata, više kako bi se podsjetile vlade ovih navodno suverenih nacija na neposrednu prisutnost Rusije. Svaka daljnja očita „provokacija“ protiv ruskih trupa ili građana ovih novoosnovanih „republika“, kao kod operacije „pod lažnom zastavom“, poslužila bi kao izgovor za odmazdu i rušenje vlade.
Republika Gruzija sada je pod lupom EU nakon što joj je 2022. godine odbijen status kandidata za članstvo, dok je isti dodijeljen Moldaviji i Ukrajini. Anketa iz kolovoza 2022. godine pokazala je da 47% Gruzijaca želi potpuno prozapadnu vanjsku politiku, dok dodatnih 31% želi isto, ali održava dobre odnose s Rusijom; samo 2% bilo je predano isključivo proruskoj politici, a dodatnih 7% želi isto, ali održava dobre odnose s EU i NATO-om. Čak 75% podržavalo je članstvo u EU; no njihov bivši premijer i sadašnji politički moćnik, Bidzina Ivanišvili, ostao je neodređen po tom pitanju, dok je njegova stranka Gruzijski san - Demokratska Gruzija bila odlučno proruska u svojoj retorici, postupcima i politici.
Ivanišvili je stekao znatno bogatstvo poslovnim aktivnostima dok je bio u Rusiji, uspio je prodati svoju imovinu po tržišnoj vrijednosti i vratiti se u Gruziju 2012. godine, a sve to uz zadržavanje dobrih odnosa unutar Putinove kleptokracije. Postao je politički utjecajan, osnovao vlastitu stranku i postao premijer 2012.-2013. na platformi koja je naizgled imala prozapadne težnje, ali i onu koja je težila normalizaciji odnosa s Putinovom Rusijom. Kao sljedeći predsjednik stranke, zadržao je neutralan stav, dopuštajući svojoj stranci da usmjerava izrazito proruski sentiment, suprotno željama gruzijskog naroda. Sadašnji predsjednik stranke, Irakli Kobakhidze, poznat je po svojim negativnim komentarima prema Zapadu i Ukrajini tijekom protekle godine, a istovremeno je premijer Irakli Garabašvili odbio zahtjev EU za reformu pravosuđa zbog neprimjerenog utjecaja koji su Ivanišvili i druge elite u njegovoj stranci imale na pravosudni sustav.
Nedavni masovni ulični prosvjedi izbili su u glavnom gradu Tbilisiju u znak protivljenja predloženom parlamentarnom zakonu kojim bi se od svih agencija koje primaju više od 20% financiranja iz stranih izvora zahtijevalo da se registriraju kao strani agenti. Smatralo se sličnim zakonu u Rusiji koji je Kremlju omogućio kazneni progon nevladinih organizacija i neovisnih novinara. Zakon je povučen s vjerojatnom namjerom da se preoblikuje u drugačijem obliku, ali prosvjedi su se nastavili kako bi se osiguralo da se zakon u potpunosti ukine. Predsjednica Salome Zurabišvili, neovisna i inače nepovezana s Gruzijskim snom - Demokratskom gruzijskom strankom, čestitala je prosvjednicima kao da govore u ime volje naroda. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, međutim, imao je drugačiji, ali poznat stav o tom pitanju, optužujući Zapad za poticanje nemira u Gruziji na sličan način na koji ga je optužio za podršku prosvjedu na Majdanu koji je srušio Janukovičev režim u Ukrajini 2014. godine.
Čini se da Putinova ideja o teritorijalnom posjedu unutar susjednih suverenih nacija počiva na tome jesu li ti isti teritoriji prethodno bili podjarmljeni od strane Ruskog Carstva ili SSSR-a. Ideja samoodređenja demokratski izabrane suverene nacije kao da nema veze s Putinovim imperijalističkim načinom razmišljanja ili njegovim šovinističkim stavom prema sudbini Rusije. Represivna priroda Putinova režima dobro je prepoznata u cijeloj regiji i manifestirala se narodna volja za otporom. Mora se održati kako bi se vidio kraj ove dugotrajne borbe.
Autorska prava @Kost Elisevich, dr. med., dr. sc. 2023. Sva prava pridržana. Svaka ilegalna reprodukcija ovog sadržaja rezultirat će trenutnim pravnim postupkom.

Jedna misao o "Moldaviji i Putinovoj strategiji"
Komentari su zatvoreni.