Krim

Kao što bi većini razumnih bića moglo biti samo po sebi očito, Krim i dalje geografski graniči s teritorijem Ukrajine, dovoljno da bi svi osim ruskog ultranacionalista razumjeli neumoljivu logiku situacije koju Putin odlučuje ignorirati. Krim je ključan za interese Rusije kao vojno uporište koje omogućuje pristup Sredozemlju i, do određene mjere, još uvijek omiljeno obližnje odredište za odmor koje bi Rusi vrlo rado nazvali svojim.

Uvjerljiv razlog za rusku invaziju na Ukrajinu, onaj koji je prije osam godina iznio senator John McCain, svodi se na osiguranje kopnenog koridora kroz istočnu Ukrajinu do Krima, koridora koji bi Putin mogao anektirati na način sličan svojoj nelegitimnoj aneksiji Krima 2014. godine. Ovaj poluotok koji strši u Crno more ima izrazito zamršenu povijest koju je dodatno zasjenila ruska retorika koja je pokušala preoblikovati njegovu priču kao dio iredentističkog scenarija.

Vladimir Putinova pritužba povezana je s uredbom Prezidija Vrhovnog sovjeta Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) iz 1954. godine kojom se Krim prenosi pod jurisdikciju Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike (SSR). Prigoda je obilježila 300.obljetnicu Perejaslavskog sporazuma iz 1654. godine, vojnog i političkog saveza između ukrajinske kozačke države pod vodstvom Bogdana Hmeljnickog i ruskog cara Alekseja. U zamjenu za svoju autonomiju i zadržavanje vjere unutar spornog teritorija omeđenog Poljsko-litavskom državom na zapadu i Osmanskim Carstvom na jugu, ukrajinska kozačka konjica pružala bi sigurnost od širenja Osmanskog Carstva i mogla bi se pozvati na podršku u odnosima sa susjednom Poljsko-litavskom državom.

Posebna opasnost, u to vrijeme, postojala je na Krimu i njegovim vezama s Osmanskim Carstvom. Krimski Tatari, ostaci Zlatne horde Mongola koji su napali Ukrajinu u 13.stoljeću , dominirali su poluotokom stoljećima. U 16.stoljeću Krimski kanat ujedinio se sa svojim islamskim suvremenicima na jugu, Osmanlijama. Održavali su trgovačke odnose i surađivali u vojnim upadima uglavnom unutar južnih stepa današnje Ukrajine.

Tijekom sljedećih 150 godina, s rastom carske Rusije, slabljenjem kozačke države i propadanjem Poljsko-litvanske Zajednice, velik dio današnjeg ukrajinskog teritorija preuzelo je Rusko Carstvo. Do 1783. godine, za vladavine Katarine II., Krimski kanat pripojen je Carstvu konačnim porazom Osmanlija i Kučuk-Kajnardžskim mirom.

Rusko Carstvo nastavilo je svoju teritorijalnu ekspanziju prema zapadu i istoku tijekom prve polovice 19.stoljeća . Shvativši slabljenje Osmanskog Carstva, car Nikola I. pokušao je preuzeti balkanske zemlje na jugoistoku kako bi dobio slobodan pristup kroz Bosporski tjesnac Sredozemnom moru. Posljedično, pojavile su se ekonomske zabrinutosti za Britaniju, Francusku i Sardiniju-Pijemont zbog njihovih komercijalnih interesa na Bliskom istoku. Kada su ruske topovnjače napale osmanske pomorske snage u luci u Crnom moru zapaljivim oružjem, zapalivši ih i ubivši više od 2000 mornara, zapadne zemlje su poduzele akciju pokretanjem Krimskog rata koji će trajati do 1856. Rusija je potpuno poražena pretrpjevši više od 450 000 žrtava, a njezina Crnomorska flota uništena je zajedno s glavnom krimskom pomorskom lukom Sevastopolj. Pariški sporazum koji je uslijedio demilitarizirao je Crno more, ostavljajući južnu obalu Ruskog Carstva potpuno ranjivom. Povjesničar Shepard B. Clough identificirao je prekomjerne napore cara Nikole u njegovoj težnji za kontrolom nad Crnim morem i šire te njegovu pogrešnu procjenu reakcije Zapadne Europe kao dva temeljna uzroka rata i konačnog poniženja Rusije.

Tatari su ostali većina stanovništva Krima do sredine 19.stoljeća . Diskriminatorna politika prema Tatarima postojala je tijekom cijelog vremena dinastije Romanov i počela se odražavati u padu broja stanovnika. Kulturno zastrašivanje uništavanjem spomenika i džamija, prisilnim preseljenjem i nasiljem nastavilo se i u 20.stoljeće . Tatarsko seljaštvo je porobljeno nakon 1796. godine, i ostalo je tako do 1861. godine kada je kmetstvo pod zemljoposjednicima zamijenjeno ekonomskim kmetstvom. U prvih 100 godina od uključivanja Krima u Rusko Carstvo, popisi stanovništva pokazali su dramatičan pad tatarske zastupljenosti s 87,6% na 35,6% do početka 20.stoljeća . Između 1820. i 1860. godine, ruski, ukrajinski, njemački i drugi kolonisti namjerno su dovođeni na Krim, čime je smanjena tatarska populacija.

I Prvi svjetski rat i Ruska veljačka revolucija 1917. donijeli su naglu promjenu u sudbini Krima. Dramatična promjena političkih okolnosti omogućila je brojnim tatarskim nacionalistima da se vrate iz progonstva i stvore Krimsko-tatarsku nacionalističku stranku koja je zahtijevala teritorijalnu autonomiju. Uslijedila je ustavotvorna skupština s vlastitom vladom. To je u to vrijeme podržavalo ukrajinsko vodstvo, ali s kratkim dolaskom boljševika na vlast, težnja za autonomijom bila je kratkotrajna. Sovjetska vlada brzo je zamijenila potonju, ali ju je zauzvrat zamijenio dolazak njemačkih trupa koje su nastavile svrgavati boljševike. Poraz Njemačke 1918. vratio je Krim pod rusku kontrolu u vrijeme kada je zemlja bila u građanskom ratu. Rat je uglavnom suprotstavio boljševičku Crvenu armiju antisovjetskoj Bijeloj armiji, iako se, istina je, uključilo nekoliko dodatnih različitih nacionalnih elemenata. Pred kraj rata, Bijela armija povukla se na Krim gdje je dala svoj posljednji otpor i konačno je poražena u listopadu 1920.

Završetkom građanskog rata, Vladimir Lenjin suočio se s problemom nacionalnosti koji je proizašao iz raspada Ruskog Carstva. Kako bi očuvao njegov teritorijalni integritet, zalagao se za uniju priznatih nacionalističkih republika, od kojih bi svaka imala vlastitu autonomiju, ali pod centraliziranom vlašću u predstavničkoj vladi koja bi jamčila njihovu sigurnost i ekonomsku dobrobit. Lenjin je također shvatio potrebu za suzbijanjem prilično univerzalnog ruskog osjećaja superiornosti nad drugim nacionalnostima starog Ruskog Carstva, jer se to nije slagalo s novom ideologijom komunističkog egalitarizma koju je promovirao. Kao posljedica toga, u listopadu 1921. Krimska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika (ASSR) postala je sastavni dio Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (RSFSR) zajedno s nekoliko drugih entiteta, uključujući Ukrajinsku SSR, a svi su, zapravo, vladali iz Moskve. Međutim, ruski šovinizam, tako duboko ukorijenjen i ukorijenjen u prošlosti, nastavio bi biti osobina koju je teško obuzdati čak i do danas.

Lenjin je umro 1924., a naslijedio ga je Josif Staljin koji će voditi Sovjetski Savez do svoje smrti 1953. Do kraja 1920-ih, Staljin je napustio pretvaranje egalitarnog ideala utjelovljenog u revoluciji i preuzeo ulogu diktatora režima koji je sada djelovao kao širitelj straha. Krimski Tatari sredinom 1920-ih činili su samo četvrtinu stanovništva poluotoka, jer je dolazak novih Rusa narastao na 42,2% tog stanovništva. Staljinova Nova ekonomska politika s prisilnom kolektivizacijom i rekviriranjem žitarica izazvala je raširenu glad 1931.-1932. u većem dijelu Ukrajine i Krima, s gubitkom 100 000 života samo na poluotoku. Staljinov teror nastavio se uhićenjem tatarskih političkih osoba, akademika, novinara i stručnjaka, nakon čega je uslijedilo pogubljenje ili progonstvo u udaljena područja Unije. Prema popisu stanovništva iz 1939. godine, krimski Tatari činili su 19,4% stanovništva, njihova kultura i jezik postali su marginalizirani, a njihov identitet potisnut daljnjim dolaskom Rusa. Etničko čišćenje započelo je uklanjanjem Tatara i nekoliko drugih manjina.

Njemačka invazija na Sovjetski Savez u Drugom svjetskom ratu uključivala je okupaciju Krima gdje je uhićeno i ubijeno 40.000 Židova. Oko 3.500 krimskih Tatara, koji su se protivili staljinističkim represijama i progonu, pridružilo se njemačkim snagama kako bi se suprotstavili Rusima. Kada su ruske snage ponovno zauzele Krim 1944. godine, Staljin je poduzeo odmazdu kao kulturni genocid nad Tatarima deportacijom gotovo 240.000 pretežno žena, djece i starijih osoba, uglavnom u Uzbekistansku SSR i druge zemlje Srednje Azije. U prvih 18 mjeseci prisilnog progonstva, gotovo polovica je umrla od izloženosti i oskudice, a čak 8.000 ih je zapravo podleglo u transportu. Popis stanovništva iz 1979. godine otkrio je da se tatarsko stanovništvo smanjilo na 5.422, što predstavlja samo 0,2% stanovništva. Nakon 45 godina progonstva, 260.000 Tatara vratilo se na Krim tijekom Gorbačovljeve perestrojke krajem 1980-ih. Nije ponuđena nikakva odšteta. 80.000 kućanstava i 360.000 hektara zemlje koji su prethodno bili napušteni sada su bili u posjedu drugih. Krimska ASSR ukinuta je 1945. godine, više nije bila autonomna država već oblast, još jedna administrativna regija unutar RSFSR-a.

Godine 1991. Ukrajina je stekla neovisnost kao suverena država čiji je Krim sada bio dio. Na referendumu u prosincu 92% općeg stanovništva glasalo je za, dok je 54% stanovništva Krima, koje je do tada bilo 60% ruskog sastava, glasalo isto. Između popisa stanovništva iz 1989. i 2014. postotni udio Tatara u stanovništvu Krima popeo se s 1,6% na 12,6%. Ukrajina i Europska unija s pravom su ih priznale kao autohtoni narod, za razliku od Rusa kao "nacionalne manjine". 

Prijenos Krima Ukrajinskoj SSR-u 1954. godine proglašen je priznanjem „velike bratske ljubavi i povjerenja ruskog naroda prema Ukrajini“ i trebao je biti primjer marksističko-lenjinističkog proleterskog stava univerzalnog bratstva. Potpunija slika okolnosti tog vremena ukazuje na to da je politička svrsishodnost možda odigrala značajniju ulogu u odluci, kako je navedeno u eseju Marka Kramera, direktora Programa studija hladnog rata na Sveučilištu Harvard i višeg suradnika Davis Centra za ruske i euroazijske studije. Hruščovljev dolazak na vlast 1953.-1954. nije bio gladak. Poststaljinska borba za vlast s tadašnjim sovjetskim premijerom Georgijem Malenkovim ugrozila je njegove ambicije. Hruščov je stoga nastojao osigurati podršku drugih elita unutar stranke, uključujući Oleksija Kiričenka, prvog tajnika Komunističke partije Ukrajine i člana Predsjedništva Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS). Prijenos zemlje Krima Ukrajinskoj SSR-u pružio bi vrstu političke podrške koja je bila potrebna. Osim toga, taj bi potez, čini se, poboljšao javno mnijenje u Ukrajini prema Rusiji uključivanjem ruske većine na Krimu u biračko tijelo nacije.

Malo je toga za reći o daljnjem političkom i gospodarskom razvoju Krima tijekom preostalog sovjetskog razdoblja, budući da je njegova sudbina bila vezana uz Ukrajinsku SSR, a možda i više uz ostatak SSSR-a. Ponovno mu je dodijeljen autonomni status 1991. godine, sada od strane Ukrajinske SSR. Ubrzo nakon raspada Sovjetskog Saveza, ruski potpredsjednik Aleksandar Rutskoj, već je 1992. godine pozivao na odcjepljenje Krima od Ukrajine. Plodovi etničkog čišćenja Krima i njegove postupne okupacije od strane Rusa, uglavnom stvaranjem vojne prisutnosti, počeli su djelovati izborom proruskog separatističkog vođe, Jurija Meškova, koji je osigurao više od 70% glasova u drugom krugu predsjedničkih izbora 1994. godine. Referendum je zabilježio 80% odobrenja za veću autonomiju od Ukrajine i dvojno rusko-ukrajinsko državljanstvo. Međutim, gospodarstvo Krima pomicalo se prema većoj ovisnosti o Ukrajini za trgovinu, s 80% proizvedene robe koja se tamo prodavala. Razočaranje Meškovim i politički sukobi unutar proruske političke frakcije doveli su do sloma vodstva. Konačno, ukrajinski parlament intervenirao je 1995. i poništio krimski ustav kojim je ukinut položaj predsjednika. Prevladavajući ruski sentiment nastavio se, kako se i očekivalo, među stanovništvom koje je 2014. brojalo 2,3 milijuna ljudi, od kojih je 68% bilo Rusa, 16% Ukrajinaca i 13% Tatara.

Majdanska revolucija u Ukrajini 2014. godine dovela je do svrgavanja proruskog predsjednika Viktora Janukoviča koji je pobjegao u Rusiju radi zaštite. U iznimno kratkom roku od nekoliko tjedana, od kraja veljače do početka ožujka, ruske trupe su na nesumnjivo unaprijed planiran način osigurale cijeli Krim, a Vrhovno vijeće Krima proglasilo je ujedinjenje s Rusijom. Referendum proveden smiješno u roku od 10 dana nakon proglašenja ponudio je mogućnosti ili pridruživanja Rusiji ili povratka na prošlo stanje kao autonomnog sastavnog dijela Ukrajine. Izvješteno je o izlaznosti od 83%, s 96,7% glasova u korist ujedinjenja s Rusijom, rezultat koji se činio nevjerojatnim s obzirom na to da je gotovo 30% stanovništva činilo etnički Ukrajinac, Tatar i druge marginalizirane manjine. Nije iznenađujuće da je procurilo izvješće Ruskog vijeća za ljudska prava utvrdilo da je izlaznost zapravo bila 30%, a samo polovica je glasala za pridruživanje Rusiji. Štoviše, certifikacija od strane priznatog međunarodnog autoriteta nije se razmatrala pa je većina svijeta događaj smatrala prijevarom.

Međutim, upitan ishod nije zabrinuo rusko stanovništvo koje je, čini se, uživalo u ideji vraćanja teritorija koji su smatrali svojim unatoč sumnjivoj prošlosti koju su sami stvorili. Očuvanje nacionalnih granica i suvereniteta propisno izabranih država utvrđenih u Povelji UN-a, Helsinškom aktu, Alma-Ata sporazumu, Budimpeštanskom memorandumu i, posebno, Ugovoru o prijateljstvu, suradnji i partnerstvu s Ukrajinom činilo bi se dovoljnom zaštitom u građanskom svijetu od vrste očitog kršenja zakona počinjenog ovdje, ali ovi sporazumi nisu nudili ništa slično. Sve je to sada pokazalo da je Rusija nacija na čije se povjerenje ne može osloniti.

Duga povijest zlostavljanja počinjenih na Krimu, nadograđena na trenutni rat koji je zahvatio cijelu Ukrajinu, posebno njezin istočni dio, uskoro će doći do kraja. Ruski vojni gubitak naoružanja i osoblja koji se nastavlja povećavati, poteškoće u održavanju zaliha i rezervnih dijelova te neizbježan ekonomski kolaps zbog sankcija i nužne oduzimanja imovine ne slute na dobro za tako izoliranu zemlju. Što je još gore, gubitak povjerenja među onima iz mlađe generacije koji proziru njezinu retoriku dezinformacija i koji napuštaju svoju zemlju kako bi povratili budućnost u kojoj mogu slobodno koristiti svoj intelekt negdje drugdje, osakatit će njezino društvo. Sudbina Krima na kraju, kakva god bila njegova demografska slika, bit će određen time gdje će vidjeti svoju budućnost. Rusija još nije vidjela krajnju točku u svojoj silaznoj spirali i imat će svoj dan na sudu zbog terora koji je izazvala.

Autorska prava @Kost Elisevich, dr. med., dr. sc. 2022. Sva prava pridržana. Svaka ilegalna reprodukcija ovog sadržaja rezultirat će trenutnim pravnim postupkom.


Jedna misao o "Krimu"

  1. Hvala na povijesnoj perspektivi. Toliko toga nisam znao, a koliko sam naučio!

Komentari su zatvoreni.