„Biti slobodan ne znači biti oslobođen – znači biti neslomljiv.“
– Lina Kostenko, ukrajinska pjesnikinja
Novi rat u Perzijskom zaljevu promijenio je okolnosti širom svijeta i još jednom je na vidjelo iznio Vladimir Putinov prezir prema Sjedinjenim Američkim Državama. Drugi događaji koji su u igri više imaju veze s Putinovim ratom u Ukrajini i miješanjem Rusije u širi spektar evropskog ratišta. Novo proljeće svane na problematičnom kontinentu u godini koja će se pokazati odlučujućom za njegovu sigurnost kada je u pitanju Putinovo mentalno stanje, njegova potreba za sukobima i vlastiti opstanak. U igri je brzo promjenjiva geopolitička dinamika, koja se može pripisati nepredvidljivosti Trumpovog rata s Iranom i Putinovoj potrebi da nastavi svoj rat u Ukrajini dok se sama budućnost Rusije čini ugroženom. Oba rata su rat izbora, iako se jedan do sada dosljedno pokazao kao namjerno kriminalan u svom vođenju, kako zračnim tako i kopnenim napadima usmjerenim na civilno stanovništvo.
Trumpov rat u Iranu
Nenamjerne posljedice sukoba na Bliskom istoku trebale bi zauvijek ostati urezane u svijesti Amerikanaca, ali historija nas i dalje podsjeća na ciklični obrazac vojne intervencije koja ne ostvaruje svoje ciljeve i stvara nepredviđene probleme. Od bombardiranja kasarne marinaca u Libanu 1983. godine do dugotrajnih ratova u Iraku (2003-2011) i Afganistanu (2001-2021), SAD su mnogo žrtvovale. Potonji ratovi, dodani ratovima u Siriji, Jemenu i drugim sukobima nakon 11. septembra, odnijeli su 15.262 američka života. Finansijski troškovi dva velika rata na Bliskom istoku za SAD iznosili su preko 8 biliona dolara. Prvih šest dana trenutnog rata u Iranu koštalo je preko skoro 13 milijardi dolara nakon raspoređivanja više od 300 raketa Tomahawk i druge ofanzivne municije (5,5 milijardi dolara) i odbrambenih raketa presretača (5,7 milijardi dolara), zajedno s potrebnim operativnim održavanjem (890 miliona dolara dnevno) i nenamjernim gubicima naoružanja (1 milijarda dolara).

Među perifernijim razmatranjima u trenutnom ratu s Iranom je sporazum o strateškom partnerstvu koji Rusija dijeli s iranskim režimom, formalno izražen u Sveobuhvatnom sporazumu o strateškom partnerstvu iz januara 2025. godine. Saradnja između dvije zemlje već neko vrijeme postoji, potičući iransku podršku ruskom ratu u Ukrajini, pružajući dronove Shahed, balističke rakete, artiljerijske granate i municiju. Na recipročan način, poznata ruska tema ponovo se pojavila u trenutnom ratu s Iranom koji predvode SAD. Posljednji put se manifestovala u Afganistanu kada Putinov režim davao finansijske nagrade talibanima za ubistvo američkih vojnika.
Ovom prilikom, Rusi Iranu dostavljaju koordinate ciljeva, uključujući satelitske snimke strateških američkih vojnih sredstava, s istom namjerom ubijanja Amerikanaca , a istovremeno Iranu opskrbljuju vlastitom verzijom dronova Shahed. Dodatna tehnološka poboljšanja iranskih dronova, zasnovana na ruskim vlastitim iskustvima korištenja u Ukrajini, usvojena su kako bi se povećala njihova smrtonosnost. Dana 1. marta 2026. godine, iranski dronovi ubili su šest američkih vojnika u operativnom centru u Kuvajtu. U drugom napadu 27. marta ranjeno je desetak američkih vojnika i uništen je avion E-3 Sentry, vrijedan 500 miliona dolara, u zračnoj bazi Princ Sultan u Saudijskoj Arabiji, lokaciji koju je prethodno za Iran snimio ruski satelitski nadzor.
Trumpov specijalni izaslanik, Steven Witkoff, nesvjesno je još jednom povjerovao u Kremljevo poricanje vlastite umiješanosti u cijelu stvar, uprkos jasnim dokazima koji govore suprotno, prema američkim saveznicima. Naravno, u Putinovom je najboljem interesu da blokada Hormuškog moreuza od strane Irana ostane na snazi što je duže moguće kako bi Rusiji pružila priliku da prodaje svoju naftu i plin po visokim cijenama.
Odsustvo bilo kakvog Trumpovog odgovora na ovo pitanje govori o njegovom kontinuiranom povoljnom, gotovo podređenom, stavu prema Putinu uprkos prevladavajućem dvostranačkom nepovjerenju u SAD prema ruskom lideru. Anketa Univerziteta Quinnipiac iz 2025. godine pokazala je da 81% Amerikanaca ima nepovoljno mišljenje o Putinu, uključujući 73% republikanaca i 93% demokrata. Međutim, prema ranijim izvještajima, očigledan nedostatak Trumpove zabrinutosti odražava njegov odbacivanje američkog vojnog osoblja

Odluka o kopnenom ratu u Iranu još nije donesena, jer se američke trupe okupljaju u blizini, dok elitni Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC) i konvencionalna vojska (Artesh) kreiraju svoje odbrambene planove . Posljednje dvije vojne grupe čine procijenjene kombinovane snage od oko 500.000 ljudi. Paravojne snage Basidž mogu imati preko 450.000 vojnika u službi, što, kada se uzme u obzir s vojskom, predstavlja značajnu opoziciju ako ostanu ujedinjeni u svojoj lojalnosti režimu.
Na kraju krajeva, razlozi za Trumpovu naklonost prema Putinu možda nisu toliko važni koliko posljedice. Ako se obaveže da će biti ubrojan među izopćenike svijeta, za to će na kraju odgovarati u javnosti, a možda i na predstojećim novembarskim međuizborima, kao još jednu od nekoliko pritužbi koje su se već nagomilale tokom protekle godine.
Američka pomoć Ukrajini
Trumpova administracija je jasno stavila do znanja da neće pomoći Ukrajini da pobijedi u ratu protiv Rusije. Dozvolila je isporuku nekih od prethodno odobrenih sredstava koje je Bidenova administracija obećala, ali je obustavila isporuku određene ključne imovine, poput prijeko potrebnog sistema protivvazdušne odbrane Patriot, koji je umjesto toga preusmjeren na Bliski istok u julu 2025. godine. U to vrijeme stvoren je novi aranžman u kojem bi saveznici NATO-a finansirali tekuće nabavke putem Liste prioritetnih zahtjeva Ukrajine (PURL), čime bi se okončao direktan transfer materijala iz SAD-a u Ukrajinu. Sredstva koja bi mogla biti dostupna ovim pristupom sada se iscrpljuju najavom da se 750 miliona dolara iz PURL-a preusmjerava na dopunjavanje Trumpovog rata, posebno za protivvazdušnu odbranu. Da nije bilo naknadne rasipničke upotrebe ovih skupih raketa Patriot (3-4 miliona dolara) i THAAD (12-15 miliona dolara) u gađanju velikog broja relativno jeftinih iranskih dronova Shahed (20.000-50.000 dolara), čin bi možda bio prihvatljiviji, ali to nije bio slučaj.

Umjesto da prihvati savjet i tehnološku pomoć za sprovođenje znatno jeftinije strategije za suočavanje s rojevima dronova od strane vlasti poput Ukrajine, Trump odbacio tu ideju tvrdeći da SAD nekako imaju bolju tehnologiju dronova, istovremeno ne priznajući potrebnu stručnost za stvarnu sprovođenje strategije odbrane od dronova. U prva tri dana rata s Iranom korišteno je više presretačkih raketa Patriot nego što je isporučeno Ukrajini tokom četiri godine rata. Rezultirajući nedostatak raketa Patriot za Ukrajinu bio je predvidljiv i nepotreban. Raniji pokušaji Ukrajine da pomogne situaciji s kojom se suočavaju SAD dokazanom, u borbi testiranom tehnologijom i stručnošću u korištenju presretačkih dronova nisu uspjeli ostaviti utisak na administraciju koja je bila gluha na razum.
Protivljenje potpredsjednika Jamesa Vancea pomoći Ukrajini postalo je očigledno tokom njegovog mandata u Senatu , a on ostaje dio frakcije u Republikanskoj stranci koja tvrdi da je ta pomoć preskupa i da joj nedostaje strateški prioritet. U početku se činilo da je to odraz njegovog protivljenja bilo kakvom ratu, uključujući i onaj protiv Irana, sve dok nije došlo vrijeme da odluči drugačije , na svoje kasnije poniženje. Ironično, sada je zadužen da vodi pregovore sa posebno neprijateljski nastrojenim Iranom kako bi se okončao sukob, u kojem se sada postavlja pitanje hoće li koristi od ovog rata zaista nadmašiti njegove troškove.

Antiukrajinska frakcija se inače sastoji od članova Trumpovog kabineta i manjine republikanskih članova Kongresa čiji su razlozi za to bili različiti. Jedini argument koji je imao neku vrijednost zahtijevao je od evropskih zemalja da pruže veću podršku, što se kasnije i dogodilo .Preostali argumenti ticali su se troškova, sigurnosti granica i potrebe za promjenom vanjske strategije prema Kini, a sve se to moglo ozbiljno osporiti. Ukratko, čini se da veliki dio republikanskog protesta proizlazi iz neznanja o geopolitičkim posljedicama davanja Rusiji prevlasti na euroazijskom ratištu, a Kini prilike da ojača svoj savez sa svojim autoritarnim susjedima kako bi unaprijedila vlastitu agendu na Istoku. Ovo je definicija Sinclair Lewisovog "babitstva" - nemogućnosti da se vidi vlastiti horizont izvan granica vlastitog sela.
Evropa je zaista pojačala svoju podršku Ukrajini. U 2025. godini, vojna pomoć je porasla za 67%, dok je finansijska i humanitarna pomoć porasla za 59%. Evropska unija (EU) preuzela je vodeću ulogu kao glavni institucionalni davalac pomoći sa zajmom od skoro 104 milijarde dolara za Ukrajinu, dogovorenim krajem 2025. godine. Vojna pomoć posebno zavisi od pojedinačnih zemalja članica, pri čemu zemlje zapadne i sjeverne Evrope pružaju najveći dio finansiranja. U odnosu na svoj BDP, baltičke i nordijske zemlje su najviše doprinijele, pri čemu je Danska uložila 3,25%, a Estonija 3,01%, u poređenju sa SAD-om, koji se nalazi na oko 16. mjestu sa 0,59%. SAD su bile najveći pojedinačni donator u smislu obezbjeđivanja naoružanja, odobrivši kumulativno 188 milijardi dolara, iako su evropske zemlje kolektivno pružile veću ukupnu pomoć u iznosu od 197 milijardi dolara. Od tog američkog finansiranja od 188 milijardi dolara, 61 milijarda dolara zapravo nije otišla Ukrajini, već je korištena za podršku američkim aktivnostima u Evropi povezanim s ratom i pomoć drugim nacijama pogođenim ruskim ratom koji je rezultirao masovnim raseljavanjem civila.
Dodatna napomena u vezi s američkim finansiranjem Ukrajine, koja je izgubljena u političkoj retorici, tiče se njegove raspodjele. Značajna većina, preko 70%, zapravo je korištena u SAD-u za rast industrijske baze, podršku američkoj radnoj snazi i proširenje obrambenih kapaciteta kako bi se mogli takmičiti s Kinom. Sredstva su bila potrebna za popunjavanje kupovine novog naoružanja za američke zalihe kako bi se zamijenile starije verzije koje su trebale biti povučene iz upotrebe, ali su zapravo bile prebačene u Ukrajinu. Najmanje 11 država, kao i hiljade radnika, imalo je koristi od ovog priliva obrambenog novca.

Sama Ukrajina je krenula u uspostavljanje sporazuma s drugim nacijama, a nedavno sa Saudijskom Arabijom, gdje je 27. marta potpisan sporazum o saradnji u oblasti odbrane. Desetogodišnji sporazum se fokusira na razmjenu obavještajnih podataka i unapređenje vojne tehnologije. Inače, Ukrajina je unaprijedila odnose s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Katarom, Kuvajtom i Jordanom proširujući svoju stručnost u oblasti protivvazdušne odbrane na te nacije. Prošireni međunarodni odnosi ostali su prioritet kako bi se osigurala sigurnost Ukrajine izvan one koja je već stvorena s EU, NATO-om i drugim globalnim partnerima. Okolnosti su u skladu s promjenom dinamike svjetskog poretka koju je već inicirala filozofija vanjske politike , koja preferira globalno distribuirane hegemonističke regionalne vlasti koje predsjedavaju budućnošću „manjih“ država. Ovaj smjer ne odgovara Ukrajini, kao što ne bi odgovarao ni drugim nacijama koje namjeravaju sačuvati svoju nezavisnost.
Epilog
Trumpova administracija je odlučila da stane na stranu Rusije u ratu s Ukrajinom, čak toliko da je krivi za invaziju na nju. Za svakog člana Trumpovog režima teško je tvrditi drugačije kada se suoči s tim pitanjem od strane evropskih lidera koji su zabrinuti za okončanje sukoba na način koji ne koristi agresoru. Trump se vratio zahtjevu da Ukrajina odustane od teritorije vitalne za njenu ekonomsku dobrobit u zamjenu za „pouzdane“ sigurnosne garancije. U okviru Trumpovog mirovnog prijedloga, od Ukrajine bi se tražilo da ograniči veličinu svoje vojske i pristane da se nikada ne pridruži NATO-u. Još jedan sporazum o nenapadanju moraju potpisati, ovaj put, Rusija, Ukrajina i Evropa. Uprkos tako potpisanom sporazumu, dodaje se neobična rečenica u kojoj se navodi da se „očekuje“ da Rusija neće napasti susjedne zemlje.
U suštini, od Ukrajine se traži da oslabi svoju vojsku bez potrebe da Rusija smanjuje broj vojnika i da nikada ne pristane na pridruživanje NATO-u, što bi, u stvari, bila jedina dugoročna garancija sigurnosti koja ima ikakvu vrijednost kada je Rusija u pitanju. Postoji dobar razlog da Rusija u budućnosti ne mora imati posla s NATO-om u vezi s Ukrajinom i Putinovom prvobitnom željom da preuzme cijelu zemlju. Rusija je poznata po kršenju međunarodnih sporazuma, posebno s Ukrajinom, a najznačajniji su Deklaracija iz Alma-Ate iz 1991. godine, Budimpeštanski memorandum iz 1994. godine, Sporazum o prijateljstvu iz 1997. godine i Minski sporazumi iz 2014-2015. godine. Dugo je postojalo globalno nepovjerenje prema Rusiji zbog njenog korištenja obavezujućih sporazuma kao pauze za učvršćivanje svoje pozicije kako bi zatim nastavila s onim što smatra opravdanim razlogom za raskid s njima. Trumpova administracija je slijepa za ovaj historijski presedan. Ulazi u pregovore koristeći nekvalificirane sagovornike koji izgleda imaju namjeru da traže poslovni sporazum s Rusijom više nego moralni zaključak njenog rata u Ukrajini.
Rat u Iranu sada dodatno naglašava zabludu koju je Trumpova administracija imala da je Putin pouzdan igrač u pregovorima o okončanju njegovog rata u Ukrajini. Umjesto toga, Putin je spreman da iskoristi Iran u njegovom ratu sa SAD-om u svoju korist i da osujeti Trumpove napore da riješi krizu koju je tamo stvorio. S druge strane, Trump je uložio sve napore da iskoristi Putina u svom ratu. Realpolitika Trumpovog rata u Iranu i dalje je u suprotnosti s Putinovim ratom u Ukrajini i, kao posljedica toga, čini se da pouzdana dugoročna rješenja za jednog ili oboje nisu na dohvat ruke. Problem za SAD u ovoj okolnosti bit će dugoročne posljedice, i ekonomske i geopolitički strateške, koje će proizaći iz pogrešnih procjena u donošenju odluka u oba rata.
Autorska prava @Kost Elisevich, MD, PhD 2026. Sva prava zadržana. Svaka ilegalna reprodukcija ovog sadržaja rezultirat će trenutnim pravnim postupkom.