Orbán i populizam u Evropi

Odmah preko granice s Estonijom, na ruskoj teritoriji, stoji vrlo vidljiv znak s jednostavnom izjavom: "Rusija ne poznaje granice", karakteristično rusko samodopadno hvalisavo ponašanje s ciljem zastrašivanja manje nacije koja je čvrsto stala uz Ukrajinu u njenom trenutnom ratu s Rusijom; ratu kojim je Rusija jasno stavila do znanja da ne poštuje granice suverenih nacija. To je upozorenje svakoj naciji u njenoj blizini - baltičkim državama, Finskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Rumuniji, Moldaviji, Kazahstanu, Azerbejdžanu, Armeniji, Gruziji.

Nacije u blizini Rusije gdje bi sukobi mogli nastati kao rezultat njenih imperijalističkih težnji. Zasluge za sliku: Peter Hermes Furian

Rastuća zabrinutost obuzela je i Evropu iznutra, u obliku desničarskog populističkog raspoloženja izraženog, posebno u nekim istočnoevropskim zemljama. Primjer je Mađarska, članica Sjevernoatlantskog saveza (NATO) i Evropske unije (EU), gdje je neliberalna vladavina ustupila mjesto de facto autoritarnoj vladavini i skrenula u proputinovski tabor. Uprkos tome što je iskusila razaranja prošlih agresija susjednih autoritarnih režima, posebno nacističke Njemačke i Sovjetske Rusije, vladajući politički režim Mađarske odlučio je slijediti put bližeg povezivanja svoje nacije s kriminalnim režimom koji ponovo prijeti dobrobiti kontinenta. Čini se da čovječanstvo zaista nije sposobno da nauči buduće generacije o šteti koju nanosi autoritarno vodstvo, odlučujući se da se ponaša po vlastitim pravilima, a ne po pravilima prevladavajuće mudrosti u upravljanju. To podsjeća na previše uobičajenu izreku: "Nije trebalo doći do ovoga... a mi smo dopustili da se to dogodi."

Desničarska populistička ideologija, osim svog socijalnog i fiskalnog konzervativizma, identificira se s neonacionalizmom. Teži restriktivnim imigracijskim politikama i koristi domaće vjerske i kulturne prizvuke kako bi ojačala svoju populističku platformu koja često promovira pretjeranu potrebu za rasnom čistoćom. Pokret stiče naklonost kroz retoriku protiv establišmenta, proizvedene antielitističke osjećaje i protivljenje vanjskom utjecaju. Ekstremno krilo koristi javne dezinformacije kako bi podržalo svoju agendu i subverziju demokratske vlade s ciljem stvaranja nepovjerenja u njene institucije. Opasnost nastaje kada pokret stekne moć vlade i transformira se u autoritarni režim, čineći to ili od samog početka kao odgovor na proizvedenu prijetnju, kao što je bio slučaj s paljenjem Reichstaga 1933. godine u nacističkoj Njemačkoj, ili metodično kao u neliberalnoj demokratiji koja postepeno potkopava uspostavljene institucije namijenjene ublažavanju nepravilne upotrebe takve moći.

Metode su poznate. Javne vijesti i mišljenja ograničeni su na državne medije i pouzdane medije, javne ili privatne, posvećene podršci vladinoj propagandi. Sudstvo je podređeno imenovanjem stranačkih lojalista. Vladina zakonodavna vlast je oslabljena ograničavanjem broja mjesta, dok se preostala mjesta popunjavaju članovima vladajuće stranke putem izbornih zloupotreba. Organizacija državne sigurnosti je rekonfigurirana i pretvorena u instrument koji služi potrebama izvršne vlasti, a ne u agenciju posvećenu javnoj i nacionalnoj dobrobiti. Konačno, krajnja vlast se dodjeljuje visoko centraliziranoj izvršnoj vlasti putem ustavne reforme, čime se uspostavlja pravna atribucija.

Mađarski Viktor Orbán je intrigantan primjer političke transformacije kada okolnosti prisiljavaju na promjene u platformi kako bi bolje odgovarale nečijem usponu na vlast. Upravo je volja za moći ta koja prečesto nadmašuje želju za služenjem, zamjenjujući je željom da se nekome služi. Kada ta moć postane apsolutna, ona brzo počinje nagrizati temelje pravilnog upravljanja, a s njom i dobrobit društva. Historija 20.stoljeća pruža nam nekoliko primjera koji demonstriraju ovu poentu, od Mussolinija, Staljina, Toja i Hitlera do Mao Zedonga, Pol Pota, Idija Amina i sada Vladimira Putina u ovom novom milenijumu.

Orbán se pojavio na političkoj sceni 1989. godine kao član Fidesza („Saveza mladih demokrata“), antikomunističke liberalne studentske organizacije, kada je zemlja još uvijek bila pod sovjetskim jarmom kao nacija Varšavskog pakta. Prkosan govor u kojem se pozivalo na odlazak sovjetskih trupa iz zemlje u znak poziva na veće samoopredjeljenje doveo je Orbána u javnost. Godine 1992. postao je potpredsjednik Liberalne internacionale, globalne organizacije liberalnih političkih stranaka osnovane 1947. godine. Godine 1993. postao je predsjednik Fidesza, a potom je predsjedavao Odborom za evropske integracije od 1994. do 1998. Orbán je u to vrijeme bio namjeran na bliže povezivanje sa Zapadom, nastojeći se udaljiti od represivne ruske sfere utjecaja. Godine 1996. postao je predsjedavajući Mađarskog nacionalnog komiteta Nove atlantske inicijative (NAI), organizacije sa sjedištem u okviru Američkog instituta za poduzetništvo i posvećene jačanju demokratija koje se protežu preko Atlantika.

Parlamentarni izbori 1994. godine u postsovjetskoj Mađarskoj pokazali su se prekretnicom za Orbánovu Demokratsku stranku kada je završila treća i vidjela povratak Mađarske socijalističke partije (Magyar Szocialista Part; MSZP), bivšeg komunističkog entiteta pod Gyulom Hornom, na vlast. Rezultat je potaknuo Orbána i Fidesz da usvoje centrističku, desničarsku, konzervativnu platformu. Nepovjerenje u Hornovu socijalističku vladu zbog nepopularnih fiskalnih i penzionih reformi donijelo je uspjeh Fideszu na izborima 1998. godine. Osvojivši samo 148 od 386 mjesta u Narodnoj skupštini, Fidesz se ujedinio s Nezavisnom strankom malih poljoprivrednika koja je osvojila 48 mjesta i Mađarskim demokratskim forumom sa 17 mjesta kako bi formirali većinsku koalicijsku vladu.

Administrativne promjene uslijedile su pod Orbánovim vodstvom u odsustvu bilo kakvog stvarnog stranačkog dogovora, što je rezultiralo smanjenjem broja sjednica koje može održati Narodna skupština, zakonodavno tijelo zemlje. Ovo se dogodilo uprkos optužbama da će taj potez smanjiti zakonodavnu efikasnost parlamenta i njegov nadzor nad vladinim aktivnostima. Osim toga,

Orbán je učvrstio veću moć unutar ureda premijera i pokušao zamijeniti parlamentarnu proceduru koja zahtijeva dvotrećinsku većinu glasovima procedurom koja zahtijeva prostu većinu. Potonju je poništio Ustavni sud. Ubrzo nakon toga, birokratija je postala politizirana s većom centralizacijom kontrole i imenovanjem stranačkih lojalista na ključne administrativne pozicije. Prvi znaci Orbánovih namjera u vladi i njegove sklonosti ka izvršnoj vlasti već su se otkrivali na prijelazu milenijuma.

Mađarska se 1999. godine, zajedno s Poljskom i Češkom Republikom, pridružila NATO-u. 2000. godine Fidesz se odvojio od Liberalne internacionale i pridružio Evropskoj narodnoj stranci (EPP), transnacionalnoj političkoj stranci desnog centra osnovanoj 1976. godine, koja je do 1999. godine postala najveća stranka u Evropskom parlamentu. U međuvremenu, unutar vlade koju je predvodio Fidesz odvijali su se manji skandali koji su uključivali sheme podmićivanja vezane za vojni ugovor i sumnjive poslovne prakse, što je dovelo do raspada vladajuće koalicije. Orbánova vlada je također optužena da je koristila svoju kontrolu nad Nacionalnim odborom za radio i televiziju kako bi promovirala svoju političku agendu i maltretirala nezavisne emitere. Do izbora 2002. godine, koaliciju koju je predvodio Fidesz pretekao je MSZP, koji je u to vrijeme još uvijek imao dovoljan utjecaj na medije. MSZP će zadržati koalicionu vlast i na narednim izborima 2006. godine.

Nacionalni referendum iz 2003. godine, za vrijeme administracije koju je predvodio MSZP, donio je glas za pridruživanje EU. Mađarska je sljedeće godine dobila prijem u EU, konačno dovršivši svoju integraciju u evropsku zajednicu, kako ekonomski tako i vojno. Također 2003. godine, Fidesz se udružio s desničarskom, konzervativnom Kršćansko-demokratskom strankom (Kereszténydemokrata Néppárt; KDNP) i postao Fidesz-KDNP kako bi bolje odgovarao svojoj revidiranoj stranačkoj platformi. Na izborima za Evropski parlament 2004. godine, Fidesz-KDNP je zapravo osvojio 47,4% glasova , a 12 njihovih kandidata izabrano je za članove Evropskog parlamenta (MEP), što je znak njihove otpornosti unutar Mađarske.

Na predizbornom bilbordu Fidesz-KDNP piše: „Za rat. Ljevica bi nas uvukla u rat.“ Orbánova poruka tvrdi da bi opozicija u Mađarskoj dovela naciju u sukob s Rusijom zauzimanjem stava uz EU i NATO u podršci Ukrajini. S vlastitim režimom upletenim u korupciju i u sukobu sa Zapadom zbog rata, Orbán je ugrozio izglede za buduće finansiranje od strane EU, istovremeno povećavajući energetsku ovisnost o Rusiji, naciji koja se nije dobro pripremila da pruži finansijsku pomoć Mađarskoj. Budimpešta, Mađarska (juli 2023.). Foto: Raketir

Ključni geopolitički trenutak na evropskom pejzažu dogodio se kada je Deklaracija sa samita NATO-a u Bukureštu 2008. godine objavila da će i Gruzija i Ukrajina biti razmotrene za članstvo, što je uznemirilo Vladimira Putina i podstaklo rusku invaziju na Gruziju iste godine. Rusko-gruzijski rat izbio je kada je Rusija uspostavila direktne odnose sa separatističkim rukovodstvom u samoproglašenim nezavisnim republikama Abhaziji i Južnoj Osetiji unutar Gruzije, koje međunarodna zajednica nije priznala kao takve. Orbán je osudio rusku agresiju, iako se ubrzo nakon toga njegov stav prema Rusiji i Istoku značajno promijenio, ostavljajući mnoge da razriješe misteriju koja stoji iza te transformacije.

Globalna finansijska kriza iz 2008. godine, koja je započela u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), promijenila je geopolitički pejzaž, stvarajući sumnje u finansijsku stabilnost Zapada i uzrokujući da se neki, poput Orbána, okrenu Istoku, a posebno Rusiji. U to vrijeme, Orbánov ekonomski savjetnik, György Matolcsy, navodno ga je uvjerio da će globalna finansijska kriza iz 2008. godine dovesti do pomjeranja svjetske ekonomije sa Zapada na Istok. Prije krize iz 2008. godine, ruski bruto domaći proizvod (BDP) porastao je za 6,4% u 2006. godini, a zatim je 2007. godine dostigao najveći procentualni rast od 8,1% od pada Sovjetskog Saveza 1991. godine, a zatim je porastao za dodatnih 5,2% u 2008. godini.

Orbán je izgledao posebno očaran Putinovom kontrolom nad poslovnom elitom svoje zemlje. Krajem 2009. godine, neposredno prije predstojećih parlamentarnih izbora u Mađarskoj, putovao je u Rusiju i Kinu kako bi se sastao s Putinom, odnosno Jinpingom, te su ga obojica toplo dočekali uprkos tome što je u to vrijeme bio samo lider opozicije.

U ovom trenutku potrebno je napraviti korak unazad kako bismo primijetili incident koji se dogodio 1994. godine u postsovjetskoj Mađarskoj, kada je Fidesz tražio veći značaj na političkoj sceni. Taj događaj je možda bio početak niza događaja koji će imati utjecaja na Orbánov stav prema Rusiji 2008. godine. Poznati ruski mafijaš i politički utjecajnik, Simeon Mogilevich, dogovorio je isporuku velike količine novca operativcu u Budimpešti. Posrednik odgovoran za transfer bio je član Mogilevićeve mreže i sam osumnjičeni trgovac oružjem i drogom, Dietmar Clodo. Video snimak isporuke novca u ruke Viktora Orbána snimljen je nepoznato u zatvorenom prostoru i predat je Mogileviju na čuvanje. Kao što je tipično u takvim krugovima, posjed ove vrste smatrao bi se korisnim ako bi vlasniku bio potreban kao poluga za izvlačenje iz još uvijek nepoznate nesigurne situacije.

Dakle, upravo se 2008. godine ukazala takva prilika kada se Mogilevič našao u ozbiljnoj pravnoj opasnosti zbog optužbe za utaju poreza u Rusiji. U zamjenu za slobodu, navodno je predao kompromitujući video snimak ruskoj Federalnoj službi sigurnosti (FSB) i time ga predao Putinu. Uprkos navedenim detaljima, incident tek treba potvrditi trenutno nedostupnim arhivskim dokazima unutar FSB-a. Inače, na Zapadu je dostupna izjava pod zakletvom koju je potpisao Clodo , a kojom se potvrđuje primopredaja novca

Relevantnost takvih informacija koje impliciraju Orbána u transakcijskom aranžmanu s ruskom mafijom čini se možda samo jednom od brojnih ranjivosti koje su navodno dokumentirale ruske obavještajne službe, a koje su Putinu na raspolaganju. Čini se da druge mogu razotkriti Orbána i njegovog tasta, Istvána Levaia, kao doušnike mađarske državne sigurnosti kada je Mađarska bila pod sovjetskim utjecajem. Sve u svemu, postojanje takvih kompromitirajućih obavještajnih podataka u Putinovim rukama predstavlja problem za Orbána kada se uzme u obzir savez njegovog režima s Rusijom koji se dogodio donekle naglo 2008-2009. Niz događaja treba posmatrati u punom kontekstu drugih značajnih događaja koji su se u to vrijeme mijenjali i koji su mogli utjecati na pomak prema istoku.

Mađarska javnost je, do izbora 2010. godine, bila umorna i od vladajuće vlade koju je predvodio MSZP i njenog premijera Ferenca Gyurcsányja, koji je podnio ostavku 2009. godine usred skandala oko lošeg upravljanja nacionalnom ekonomijom. Orbánov Fidesz-KDNP se vratio na vlast, sada osvojivši ustavnu većinu u Parlamentu. Njegova "kampanja mržnje" iz 2010. godine, kako je nazvana, imala je malo veze s političkim programom, već je bila obilježena ksenofobnom retorikom vezanom za imigrante, rasističkim uvredama, homofobnim sloganima i pozivima na ponovno uvođenje smrtne kazne, karakteristikama koje su uzburkale javno mnjenje. Od početka svog režima, Orbán je izbjegavao ekonomske politike EU i zauzeo stavove koje su favorizirali mađarski nacionalistički krugovi koji su dugo gajili ogorčenost prema Evropi zbog implementacije Trianonskog sporazuma iz 1920. godine kojim su okončana neprijateljstva između Mađarske i saveznika nakon Prvog svjetskog rata.

Sporazum je znatno smanjio predratnu teritoriju Mađarske, ustupivši Slovačku i Ruteniju Čehoslovačkoj, Hrvatsku novoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja će kasnije postati Jugoslavija 1929. godine, a Transilvaniju Rumuniji, stvarajući iredentističko raspoloženje među mnogim nacionalistima.

Politička karta Mađarske, s oznakama njenih nacionalnih granica sa susjednim državama, važnim gradovima s glavnim gradom Budimpeštom, te rijekama i jezerima. Mađarska je ostala nacija bez izlaza na more još od Trianonskog ugovora (1920.). Zasluge za sliku: Peter Hermes Furian

Tokom ovog drugog mandata, Orbán je objavio svoje namjere ne samo da odustane od implementacije zapadne ekonomske ideologije, već i da oponaša i unaprijedi veze s Rusijom, Turskom i Kinom. Novi ekonomski plan podrazumijevao je smanjenje budžetskog deficita putem oporezivanja i restrukturiranog penzionog plana. Uveden je bankarski porez na ukupnu imovinu i provedena je značajna nacionalizacija bankarskog sektora kako bi se smanjila ovisnost o stranim bankama. Međutim, takve državne banke u politički dominiranoj vladi imale su vjerovatnoću usmjeravanja kreditiranja prema onim subjektima koje je režim favorizirao. Slično tome, strateška imovina poput nafte počela bi se nacionalizirati , a zatim usmjeravati prema preferiranim privatnim subjektima. U nekim sektorima uspostavljeni su nacionalni monopoli, potkopavajući konkurenciju, kao što je slučaj sa stvaranjem nove mreže prodavnica duhana koja bi omogućila porodične poslovne prilike. Kao što se i moglo očekivati, lojalisti stranke Fidesz-KDNP dobili su preferencijalne koncesije za duhan , a oni s opozicionim vezama bili su izričito isključeni iz razmatranja. Uveden je „Shema finansiranja rasta“ (FGS) koja osigurava državne kredite za ublažavanje akumuliranog duga na malim preduzećima uzrokovanog recesijom 2008. godine.

Ekonomski rast uslijedio je s povećanjem BDP-a od 3,5% do prvog kvartala 2014. godine, uz značajno smanjenje budžetskog deficita ispod 3% BDP-a do 2013. godine, što je najniži nivo u postkomunističkoj historiji Mađarske. Još jedna izborna pobjeda 2014. godine pružila je Orbánu daljnji politički mandat da nastavi svoju ekonomsku politiku , proširujući svoj FGS kako bi uključio djelimično preuzimanje kreditnog rizika od strane centralne banke i pružio pomoć u otplati duga ranjivim domaćinstvima. Programi javnih radova stvorili su mogućnosti zapošljavanja za manje obrazovane radnike.

Daljnje pomicanje prema Rusiji postalo je očigledno kroz značajno strateško partnerstvo za proširenje nuklearnog postrojenja, uz kredit koji je Rusija odobrila u iznosu od 13,9 milijardi dolara, što je iznosilo 12% mađarskog BDP-a. Elektrana sa svoja četiri reaktora bi trebala zadovoljavati 40% mađarskih potreba za električnom energijom. Sporazum s Rusijom iz 2022. godine, pod sličnim uslovima, odnosi se na izgradnju dva nova reaktora u Mađarskoj. Isporuka prirodnog gasa iz Rusije u jugoistočnu Evropu, uključujući Mađarsku, vrši se putem novoizgrađenog gasovoda Turski tok koji zaobilazi Ukrajinu, uskraćujući joj tranzitne naknade koje su se ranije naplaćivale prolazom kroz prethodno operativni gasovod. Mađarsku sada zabrinjava oslanjanje na Rusiju za svoje energetske potrebe, kako kroz isporuku fosilnog goriva, tako i kroz tehnološku podršku za svoju nuklearnu industriju.

Svojom novouspostavljenom i produženom zakonodavnom moći nad narednim izbornim ciklusima i uspjesima na izborima 2014., 2018. i 2022. godine, Orbán je izmijenio ustav zemlje u svoju korist i značajno smanjio broj parlamentarnih mjesta kako bi osigurao zadržavanje izborne većine svoje stranke, slično kao što su slične namjere imale i u Putinovoj Rusiji. Antisemitizam se uvukao u tekuću političku retoriku, zajedno s Orbánovim protivljenjem zapadnoevropskoj lezbijskoj, gej, biseksualnoj, transrodnoj i queer (LGBTQ) "propagandi" i ksenofobičnim stavovima prema imigrantima. Također je sebi priskrbio atribuciju "predatora slobode štampe" zbog svog represivnog stava prema nezavisnim medijima, izgradivši državno medijsko carstvo koje reaguje na "istinu" kako je tumači stranka. Kontrola nad 80% mađarskih medija je u rukama vladajuće stranke, dok su drugi privatni medijski izvori potpuno ušutkani. Širenje bilo kakvih "lažnih" informacija je kriminalizirano, a nezavisni novinari su prisluškivani i uznemiravani.

Osim Orbánovog protivljenja pružanju pomoći Ukrajini, odbijanja da se pridržava sankcija EU prema Rusiji i otvorene podrške Putinovom opravdanju za ilegalnu invaziju na suverenu naciju, on je učestvovao u kontinuiranom migrantskom problemu u Evropi promovirajući protok ilegalnih migranata iz Mađarske na susjedne teritorije Ukrajine i Srbije. Stvaranje graničnih kriza olakšavanjem masovne migracije ljudi iz konfliktnih zona prema Evropi i SAD-u jedna je od Putinovih omiljenih shema hibridnog ratovanja namijenjenih destabilizaciji nacija stvaranjem društvenog razdora. Takav je bio slučaj kada je njegova druga regionalna marioneta, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, pokušao prisiliti muslimanske migrante na granici Bjelorusije i Poljske 2021. godine, uoči invazije na Ukrajinu.

Dodatnu zabrinutost predstavlja potencijal za izlaganje ruskim obavještajnim podacima povjerljive korespondencije EU i NATO-a kada dospije u ruke Putiniste poput Orbána. Orbánov režim je 2013. godine počeo dozvoljavati strancima kupovinu "obveznica za boravak" za 300.000 eura. To je, zauzvrat, omogućilo kupovinu jedne od mađarskih "zlatnih viza" za dodatnih 60.000 eura kako bi se ostvario ulazak u Šengenski prostor EU. Program bi navodno omogućio agentima ruske Službe za vanjsku sigurnost da dobiju masku strane zemlje kako bi ušli u EU. Program je stupio na snagu 2013. godine, a završio je četiri godine kasnije tek nakon prigovora EU, ali ne prije nego što su kompanije blisko povezane s Orbánovom strankom Fidesz zaradile oko 41 milion eura. Budimpešta se, inače, čini da je postala regionalno logističko središte za ruske obavještajne službe, a mađarska nacionalna sigurnosna agencija, čini se, nije previše zabrinuta zbog dokaza o ruskom hakovanju vlastitog Ministarstva vanjskih poslova od 2012. godine.

Šta reći o tome gdje se Mađarska nalazi nakon 13 uzastopnih godina autoritarne vladavine pod Orbánovim režimom? Prema Transparency Internationalu, Mađarska se sada smatra državom s najgorim rezultatima korupcije u EU. Nije iznenađujuće da je Rusija, poznata po nedostatku odgovornosti vlade, još uvijek znatno lošije rangirana od Mađarske, s jednim od najnižih rezultata u Istočnoj Evropi. Orbánove ustavne promjene iz 2011. godine centralizirale su izvršnu vlast, oslabile Ustavni sud smanjujući njegov autoritet nad izvršnom vlašću vlade, ograničile građanske slobode, ograničile slobodu govora i, posebno, potisnule nezavisnu štampu.

Zastrašujući primjer autoritarnog vodstva postao je očigledan u lošem upravljanju pandemijom COVID-19 kada je, nakon što je prvo ignorisao problem, Orbánova sklonost ka nedostatku transparentnosti omogućila da potkopa pravilan proces praćenja širenja bolesti. Time je ometao sposobnost procjene efikasnosti zdravstvenih regulatornih zahtjeva i kapaciteta zdravstvenih resursa potrebnih za rješavanje rastuće krize. Zatim je uspio profitirati od situacije regrutujući dugogodišnjeg prijatelja i bivšeg montera plinskih i vodovodnih cijevi, Lorinca Mészárosa, kao treću stranu, da preuzme odgovornost za naručivanje respiratora, testnih kompleta i mašina za izradu maski iz Kine koji bi podržali napore u borbi protiv pandemije. Stranka Fidesz prijavila je trošak za ove potrepštine od 210 miliona forinti (684.000 američkih dolara), dok su susjedne zemlje uspjele platiti samo ekvivalent od 21 milion forinti, kupujući od istog izvora. Ovo se dogodilo u kontekstu toga što je EU pružila značajna sredstva Mađarskoj kao podršku njenoj ekonomiji tokom pandemije i neophodnim kupovinama koje su bile uključene u borbu protiv nje.

Da bi problem bio još složeniji, testiranje na COVID je bilo obavezno samo kada su klinički znaci već bili nepobitni, što je sprečavalo pravu procjenu stvarnog broja zaraženih i dalje širenje bolesti. Dok je Centar za kontrolu bolesti (CDC) procjenjivao da će umrijeti samo 0,5% do 1% zaraženih osoba, prijavljeni brojevi iz Mađarske sada su ukazivali na to da 5% do 50% zaraženih umire. Kada se pandemija činila većom prijetnjom nego što se očekivalo, Orbánov parlament, pod kontrolom Fidesza, glasao je za usvajanje zakona o uvođenju vanrednog stanja koji mu omogućava da vlada dekretima. Baš kao što je bio slučaj i sa Putinom, pandemija se smatrala lakim putem za daljnje učvršćivanje moći. To je Orbánu dalo ovlaštenje da suspenduje parlament ako smatra da je to potrebno i da zatvori svakoga ko širi informacije koje režim smatra lažnim. Štaviše, to je Orbánu pružilo priliku da uvede ograničenja azila, da se miješa u nezavisne medije, diskriminiše LGBTQ zajednicu i potkopava prava žena. Novi zakon je usvojen 2,5 mjeseca kasnije, čime je okončano vanredno stanje, ali je i vladi omogućeno da ponovo uvede vlast dekretom kad god proglasi vanredno stanje u javnom zdravstvu. Nejasnoća zakonodavstva je prirodno povećala potencijal za prekoračenje i zloupotrebu moći od strane vlade.           

S obzirom na porast broja slučajeva COVID-a, što se i očekivalo u nedostatku adekvatnog praćenja pandemije, Orbán je zatvorio mađarske granice u septembru 2020. godine, navodeći stranu kontaminaciju kao uzrok, umjesto da prizna vlastito loše upravljanje situacijom. Time je ugušio turističku industriju koja je posebno koristila Budimpešti, bez ikakvog razloga osim da možda kazni njenog gradonačelnika, Gergelyja Karacsonyja. Karacsony je 2019. godine neočekivano pobijedio aktuelnog političara Fidesza u utrci za gradonačelnika, prevazišavši metode koje je Fidesz uobičajeno koristio kako bi osigurao svoj kontinuirani utjecaj na glavni grad. Zatvaranje granica također je poslužilo Orbánovoj želji da još jednom ograniči azil za strance unutar Mađarske, ponovo zaobilazeći vladavinu prava koju je uspostavila EU.

Orbánov plan za povećanje vladine kontrole nad ekonomijom uključivao je značajnu nacionalizaciju bankarskog sektora, što je podiglo strah od politički uticanih praksi kreditiranja u korist vladajuće stranke. Takvi aranžmani obično zanemaruju odgovarajuće regulatorne procedure koje vode do otvorene i uobičajene korupcije. EU je uložila značajna sredstva u oživljavanje posrnulih ekonomija istočnoevropskih zemalja kako bi stvorila samoodrživa preduzeća sposobna da se takmiče regionalno i globalno. Nažalost, ovaj napor je otvorio mogućnosti korumpiranom režimu poput Orbánovog da preusmjeri novac na poboljšanje vlastite situacije i situacije svojih pojedinačnih članova i lojalista, umjesto da omogući značajan kontinuirani rast unutar nacije. Takav je bio slučaj u Orbánovoj Mađarskoj, gdje je gotovo 70% rasta BDP-a ostvareno iz fondova EU.

Režim je posebno koristio infrastrukturne projekte, naduvajući cijene materijala i plate radnika kako bi prevario EU za 30% do 40% primljenog novca. Ime Lorinca Mészárosa, bliskog Orbánovog prijatelja, ponovo se pojavljuje kao sretni korisnik. Bivši cjevarski instalater se preobrazio u vlasnika građevinske kompanije i došao u posjed prava na 486 milijardi forinti (2,43 milijarde američkih dolara) javnih ugovora između 2010. i 2017. godine, od čega je 83% došlo iz EU.

Značajna godina u Mészárosovoj sreći bila je 2018. kada je dodijeljeno preko 245 milijardi forinti (906 miliona američkih dolara) ugovora, od čega je više od 90% finansirala EU. Da bismo ovo stavili u perspektivu, očekivalo bi se da će veći i mnogo iskusniji izvođači radova u Zapadnoj Evropi zaraditi ekvivalent od 300 miliona forinti uz iste mogućnosti. Sa platom od 30 milijardi forinti (84 miliona američkih dolara) godišnje tokom jedne decenije, Mészáros je postao jedan od dva najbogatija čovjeka u Mađarskoj. Kompanija u vlasništvu njegovog potomka također je dobila ugovore za projekte javne infrastrukture, jedan bez tendera od fudbalske fondacije na čijem je čelu sam Mészáros. Inače, kompanija je imala izvanredan, neki bi rekli i neprirodan, uspjeh u osvajanju visokovrijednih javnih tendera, ostvarujući dnevni profit od preko 3.000 eura.

Orbánov zet, István Tiborcz, suvlasnik kompanije specijalizirane za tehnologiju ulične rasvjete (Elios Innovativ Zrt), bio je 2016. godine pod istragom Evropskog ureda za borbu protiv prevara (OLAF) zbog niza nepravilnosti i "sukoba interesa" u ugovorima za 35 projekata javne rasvjete koje je finansirala EU. Nekoliko ovih projekata dodijeljenih između 2011. i 2015. godine imalo je samo jednog ponuđača, a ponude su izgledale uređene na način koji je omogućio kompaniji da pobijedi. EU je nastavila istragu nakon što je sama Mađarska odustala od istrage uprkos izvještaju OLAF-a koji daje snažne dokaze o "prevarnim nepravilnostima" u vezi sa zloupotrebom sredstava EU.

Na predizbornom bilbordu Fidesz-KDNP piše „Očuvajmo mir i sigurnost Mađarske“, što je možda pokušaj da se tvrdi da Orbán, prelazeći ogradu između EU i Rusije, želi održati ravnotežu između Zapada i Istoka, umjesto da raspravlja o tome šta je ispravno, a šta pogrešno. Budimpešta, Mađarska (mart 2022). Autor fotografije: Raketir

Niko nije više dostojan univerzalne osude, a još više krivičnog gonjenja, od Vladimira Putina. Nekoliko članova njegovog režima, uključujući rusku vojsku, stvarne prekršitelje ratnih konvencija i počinitelje zločina u Ukrajini i Siriji, zaslužuju slično obračunavanje kakvo je proveo Međunarodni vojni sud na suđenjima u Nirnbergu 1945-1946. Osim Rusije, te nacije koje su sada također pod de facto autoritarnim vodstvom, a koje su se svrstale u podršku Putinovom poduhvatu, dokazuju da su slične svojim ponašanjem na domaćem terenu i svojim geopolitičkim postupcima. Podjednako je indikativna privlačnost nekih populističkih pokreta u drugim zemljama, uključujući SAD, Kanadu i Evropu, koji su se zaljubili u atribute autoritarne vladavine. Njihovi argumenti stvaraju iluziju da svemoćna centralna izvršna vlast ima veću sposobnost pružanja rješenja za uobičajene društvene probleme s većom i neposrednijom efikasnošću. Nešto od ovoga može biti istina, ali sigurno ne sve, a put naprijed rijetko na kraju dobro sluti za to društvo i njegovu naciju.

Djeca nacističke Njemačke demonstriraju svoj pozdrav Sieg Heil kao izraz Gleichschaltunga u kojem su svi oblici društva, kroz svoje institucije, obavezni da se prilagode nacističkoj ideologiji koju diktira njihova propaganda. Foto: meunierd

Spuštanje boljševičke Rusije u svoju iskrivljenu verziju komunističke vladavine 1920-ih i 1930-ih podleglo je staljinističkoj diktaturi i nije prošlo mnogo bolje pod sovjetskom vlašću sve do neizbježnog raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine. Zaluđenost komunizmom postala je očigledna ne samo u Kini već i širom Zapada, uključujući SAD, gdje je Walter Duranty iz New York Timesa izvještavao o Staljinovoj priči o uspjehu dok je Ukrajina, kojom je vladao Sovjetski Savez, pretrpjela glad 1932-1933. godine, koja je ubila milione ljudi za vrijeme njegovog mandata. I tako se činilo s italijanskim Benitom Mussolinijem i njegovim fašističkim sljedbenicima 1920-ih i 1930-ih, kada je on u početku donio promjene koje su, činilo se, pružile ono što je populističko raspoloženje obećavalo. Italija će se naći u savezu s nacističkom Njemačkom i zakoračiti u ponor Drugog svjetskog rata. Njegova odmazda uslijedila je javnim pogubljenjem Mussolinija 1945. godine. Između 1920-ih i 1930-ih, Njemačka se također našla u vrtlogu nacionalističkog populističkog pokreta koji je iznosio društvene probleme za koje se činilo da ima spremno rješenje u Hitlerovoj nacističkoj doktrini. Na sličan način, nacistička ideologija pokrenula je pokrete u SAD- u i Britaniji, dajući poticaj ideji da autoritarni ideali obećavaju bolje rezultate od onoga što je odgovarajuća nacija u svom trenutnom stanju pružala.

Sto godina je prošlo od nastanka spomenutih zloslutnih političkih pokreta, a mi smo stigli do još jednog rata u Evropi koji je pokrenuo još jedan ruski autoritarni vladar koji je, slučajno, proizvod prethodne sovjetske zlonamjernosti. Retorika ispunjena mržnjom, korupcija, dezinformacije, izdaja, ratobornost i smrt slijede ove režime koji se predugo drže na vlasti, dovoljno da zadrže obećanje boljeg života za generacije koje dolaze. Viktor Orbánova želja da igra na Zapadu, a istovremeno se svrsta na Istok, je previše očigledna i prisilit će njegovu naciju na ovisnost o još korumpiranijem ruskom režimu koji na kraju neće imati obzira prema svojoj dobrobiti.

Autorska prava @Kost Elisevich, MD, PhD 2024. Sva prava zadržana. Svaka ilegalna reprodukcija ovog sadržaja rezultirat će trenutnim pravnim postupkom.