Nekoliko članova Predstavničkog doma Sjedinjenih Američkih Država (SAD) protivi se ideji da Ukrajina treba njihovu podršku u ratu otpora protiv Rusije, tvrdeći, navodno, da je do sada obezbijeđeno dovoljno sredstava, da bi budžetski prioriteti trebali biti usmjereni negdje drugdje, dok istovremeno ponavljaju narativ, bez opravdanja, da je raspodjela pomoći Ukrajini loše upravljana i da je mnogo toga u tom procesu uzalud potrošeno. Argumenti su neiskreni, ništa više od izmišljenih političkih izjava koje pokazuju duboko neznanje o globalnim posljedicama njihove predložene neaktivnosti.
Naoružavanje Ukrajine uskraćuje Rusiji željenu pobjedu u zadržavanju Krima i izbjegava daleko veću cijenu koju nameće agresor čiji je deklarirani cilj obnova ruskog carstva sa svim njegovim mnogobrojnim posljedicama. Da li SAD-u koristi da Evropa bude u stalnom stanju sukoba s Rusijom? Da li SAD-u koristi da Rusija pokaže Kini i drugim zlonamjernim nacijama da SAD uvijek posustaju kada je u pitanju pokazivanje izdržljivosti? Štaviše, nijedna američka vojska se ne žrtvuje u ovoj borbi protiv odmetničke nacije koja je SAD mnogo koštala od kraja Drugog svjetskog rata. Nije li konačno vrijeme, nakon više od sedam decenija, da se prekine farsa i da se Rusiji oda ono što joj pripada jednostavnim podržavanjem rata otpora koji bi vrlo lako mogao dovesti do odlučnog kraja njenog razornog ponašanja?
Štetan učinak ruskog rata na stabilnost i sigurnost istočne Evrope; njeno miješanje uz Iran u trenutni izraelsko-palestinski sukob i njena dosluh s terorističkim organizacijama koje podržava Iran, Hamasom i Hezbollahom; njeno promovisanje građanskog rata u Siriji i rezultirajuće humanitarne krize, čini se da je nekako promaklo pažnji članova Predstavničkog doma. To bi također moglo poslužiti kao podsjetnik na onaj poseban oblik ruske zlonamjernosti koji se manifestuje u njenoj državnoj plaćeničkoj grupi Wagner, koja je proširila svoje nasilje duboko u Afriku s ciljem sticanja kontrole nad prirodnim resursima i političkim utjecajem. Isto je učinjeno i u Latinskoj Americi gdje postoji dodatni cilj potkopavanja odnosa sa SAD-om i vođenja svog specifičnog hibridnog ratovanja promovirajući masovne migracije prema američkoj granici.
Ukrajina je, uz globalnu pomoć koja joj je pružena u proteklih 20 mjeseci, uspjela zaustaviti rusku vojsku, smanjujući pritom konvencionalne borbene sposobnosti Rusije za 50%i degradirajući njenu sposobnost da nanese bilo kakvu sličnu agresiju istočnoj Evropi, uključujući baltičke države. Da bi povratila ostatak svoje teritorije, Ukrajini će biti potrebno naoružanje koje je bolje sposobno da cilja ruske vojne instalacije koje su trenutno van njenog dometa, uključujući njihove ratne brodove na Krimu i drugim mjestima. Da je to naoružanje bilo dostupno mnogo ranije u ratu, kako su više puta insistirali uvaženi penzionisani američki vojni lideri, ukrajinska kontraofanziva bi se nastavila većim tempom.
Kontinuirano finansiranje je potrebno kako bi se trenutna ofanziva nastavila više od pukog vojnog interesa. Ruski uticaj na Krim mogao bi biti ugrožen pod pravim okolnostima, a s njim i Vladimir Putinov uticaj na vlast kako se zima približava. Predstojeći predsjednički izbori naziru se u martu 2024. godine i, više nego na prethodnim izborima, Putin će imati mnogo toga za što će morati odgovarati na ovim. Njegova sklonost ubistvima ili zatvaranju potencijalnih rivala i eliminaciji novinara u prošlosti donijela mu je ponovljeni uspjeh s brojem glasova, ali prećutno populističko ogorčenje možda raste, dovoljno da ohrabri izazivače. Možda ima dobar razlog da misli da njegova nacija nije spremna žrtvovati još šest godina pod njegovom vlašću ili vlašću bilo kojeg drugog člana njegovog režima. Mlađa generacija, posebno, čini se manje sklonom da obraća pažnju na državnu propagandu i da se oslanja na druge izvore koji su mnogo vještiji u otkrivanju istine.

Pitanje Krima zaslužuje pažnju u ovom trenutku, jer Putinova sudbina zavisi od zadržavanja ove strateške imovine. Samo iz tog razloga, potrebna su sredstva kako bi se označio početak kraja ovog sukoba. Protjerivanje ruskih trupa sa okupirane ukrajinske teritorije bi također ostavilo Putina da objašnjava svom narodu gubitak više od 300.000 vojnika na ovom frontu nakon što ih je 2022. godine poslao u neopravdani rat. Sramota koju je nanijela njegova vojska i njegova nacija zbog ove nesreće trajat će znatno duže od kratkog vremena koje mu je preostalo.
Kakva je zapravo obeštećenje za namjerno i neselektivno ubijanje nevinih, masovna pogubljenja, uništavanje bolnica i klinika, raseljavanje više od 14 miliona ljudi iz njihovih domova i 15,7 miliona kojima je potrebna humanitarna pomoć samo u prvoj godini rata, otmicu djece koja su sada pod optužnicom Međunarodnog krivičnog suda, te silovanje i mučenje civila? Dodajte tome rusku pljačku ukrajinskog žita, još jedan ratni zločin, preregistracijom ukrajinskih silosa za žito na državna ruska preduzeća, što je omogućilo krađu više od 4 miliona tona. Je li ovo Rusija s kojom se moramo nastaviti nositi?

I američki predsjednik Joe Biden i zreli elementi u Kongresu su od početka shvatili da je potrebna odgovarajuća akcija. Izdaci SAD-a za podršku Ukrajini do sada za vojne, ekonomske i humanitarne potrebe iznosili su 113,4 milijarde dolara, od čega je 70 milijardi dolara direktno otišlo američkoj odbrambenoj industriji za proizvodnju vojne opreme za Ukrajinu i stvaranje značajnih mogućnosti zapošljavanja. Uzgred, reklamiranje američkog naoružanja na ukrajinskom frontu, čini se, podstaklo je kupovinu američke vojne opreme u vrijednosti od 90 milijardi dolara samo od strane evropskih zemalja, što je dodatno stimulisalo američku ekonomiju.
Pored konvencionalnih načina obezbjeđivanja sredstava putem zakonodavnih mjera, iznesene su i daljnje opcije koje bi, uz podršku Kongresa, znatno pomogle u ublažavanju troškova ruskog rata. Nivo ispoljenog ruskog kriminala dao je poticaj da se ruska strana imovina iskoristi za pokrivanje troškova ovog rata. Pravna pitanja u vezi sa zapljenom ruske imovine pokrenuta su tokom rane faze ruskog rata. Čak je i tada bilo očigledno da će delikatnost i vrijeme koje je potrebno za upravljanje regulatornim i pravnim pitanjima vezanim za novac postati drastično nesrazmjerni hitnosti potrebnoj za početak sanacije ljudske štete koju je nanijela ruska agresija. Za nekoliko mjeseci, svijet je postao svjestan prirode ruske brutalnosti prema civilnom stanovništvu. Pa već u prvoj godini rata, zar ruski zločini nisu bili toliko neporecivi i neopravdani da je bilo potrebno produženo razmatranje kako bi se prevazišle zabrinutosti uzrokovane novcem?
Zamrzavanje ili imobilizacija imovine Ruske centralne banke u SAD-u bio je neophodan korak na početku rata, kao što je bio i drugdje. Došlo je vrijeme za oslobađanje ove imovine putem njene zapljene i distribucije za ratne napore Ukrajine i njene monumentalne humanitarne potrebe prouzrokovane ratom. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je, zapravo, usvojila takvu rezoluciju prije godinu dana. Prethodna zabrinutost da se radi o javnoj imovini i da je treba zaštititi od takvog kršenja može se suprotstaviti naizgled prevladavajućim osjećajem podrške ruske javnosti ratu, kako su izvijestili Putinovi državni anketari i mediji. Takav javni entuzijazam treba shodno tome i priznati.
Štaviše, dodatna zabrinutost da bi takve odluke mogle ugroziti buduću američku imovinu pohranjenu u stranim bankama ne može izbjeći sliku očiglednog kršenja međunarodnog prava koje je počinila Rusija zbog invazije na suverenu teritoriju susjedne nacije, mjere za koju bi sve civilizirane nacije trebale biti odgovorne. Oduzimanje imovine na ovaj način promovirano je kao sredstvo za ublažavanje ambicija autoritarnih režima sa sličnim sklonostima kao što bi se moglo reći za Kinu.
Objava predsjedavajućeg Odbora za vanjske poslove Predstavničkog doma Michaela McCaula (R-TX) od 8. novembra 2023. godine o usvajanju Zakona HR 4175, Zakona o obnovi ekonomskog prosperiteta i prilika (REPO) za Ukrajince, sada daje zakonsko ovlaštenje predsjedniku Bidenu da zaplijeni rusku suverenu imovinu koju je investirala Ruska centralna banka i bilo koji drugi njen finansijski entitet u SAD-u i da je prenese u Ukrajinu. Dvostranački zakon ponovo je u Senatu u junu 2023. godine predstavio Jim Risch (R-ID), visokorangirani republikanac u Odboru za vanjske poslove Senata, zajedno sa Sheldonom Whitehouseom (D-RI) i zastupnicima Michaelom McCaulom i Marcy Kaptur (D-OH) u Predstavničkom domu. Prijedlog zakona usmjeren je na imovinu Ruske centralne banke u vrijednosti od 5,06 milijardi dolara.

Dodatnih procijenjenih 280 milijardi dolara ove imovine nalazi se globalno, od čega 80% unutar Evropske unije (EU). Do danas, finansijske i pravne zabrinutosti za finansijska tržišta koje je iznijela Christine Lagarde, predsjednica Evropske centralne banke, čini se da ometaju čak i oporezivanje profita ostvarenog od zamrznute ruske imovine, ali su ih osporili predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel, koji su tražili podršku EU. Uprkos ovoj neodlučnosti, lideri G7 su nastavili mapirati ruska državna sredstva koja su imobilizirana u jurisdikcijama članicama, kao i u drugim zemljama u EU i Australiji. U skladu sa svojim odgovarajućim pravnim ovlaštenjima, ova imovina će ostati imobilizirana dok Rusija ne plati štetu nanesenu Ukrajincima.
Zemlje su poduzele pojedinačne akcije slične vrste. Vlada Estonije nedavno je predložila nacrt zakona koji bi, nakon odobrenja u parlamentu, omogućio transfer zamrznute ruske imovine, vrijedne oko 40 miliona dolara, Ukrajini. Belgija drži većinu strane imovine Centralne banke Rusije, približno 125 milijardi dolara, kojom upravlja njena klirinška kuća Euroclear. Belgija će prikupiti oko 2,4 milijarde dolara poreza na kamate od ove imovine u 2023. i 2024. godini i namjerava to prebaciti Ukrajini u svrhu humanitarne pomoći i kupovine vojne opreme.
U sličnoj akciji kao i u slučaju HR 4175, u jesen 2022. godine u SAD-u su pokrenute zakonodavne akcije kojima se predlaže transfer likvidirane imovine ruskih oligarha kako bi se pomoglo Ukrajini. Riječ je o Zakonu o ruskim elitama, zastupnicima i oligarsima (REPO) koji su predstavili senatori Lindsey Graham (R-SC), Jim Risch (R-ID), Sheldon Whitehouse (D-RI), Richard Blumenthal (D-CT) i Michael Bennet (D-CO) kao amandman na zakon o vladinim izdvajanjima za fiskalnu godinu 2023. Stupio je na snagu u decembru 2022. godine.
Globalna potjera za bogatstvom ruskih oligarha od strane REPO Task Force (REPOTF) nastavlja se od njenog osnivanja u martu 2022. godine. REPOTF se sastoji od predstavnika EU, zemalja G7 i Australije, a osnovan je kao koordinirani napor da se pronađe, zaplijeni i konfiskuje imovina sankcionisanih pojedinaca ili subjekata. Do marta 2023. godine, blokirano je ili zamrznuto 58 milijardi dolara pojedinačne ruske imovine. Kanada je bila prva zemlja G7 koja je u decembru 2022. godine pokrenula postupak za oduzimanje 26 miliona dolara od Granite Capital Holdingsa u vlasništvu sankcionisanog ruskog oligarha Romana Abramoviča. Američki savezni sudija je ranije ovlastio vlasti Ministarstva pravde (DOJ) da pokrenu postupak zapljene aviona Boeing 787-8 Dreamliner i aviona Gulfstream G650ER, ukupne vrijednosti 410 miliona dolara, koji pripadaju Abramoviču, zbog kršenja izvoznih ograničenja vezanih za rat.
Prva stvarna američka savezna presuda kojom se dozvoljava oduzimanje imovine drugog ruskog oligarha, Konstantina Malofejeva, donesena je u februaru 2023. godine kada su tužioci Ministarstva pravde pokazali da je on finansirao proruske separatiste kako bi pomogli Putinu u ilegalnom zauzimanja Krima 2014. godine. U maju 2023. godine, državni tužilac Merrick Garland odobrio je transfer novca State Departmentu radi distribucije Ukrajini. Ministarstvo pravde zaplijenilo je jahtu vrijednu 300 miliona dolara na Fidžiju i jahtu vrijednu 90 miliona dolara u španskim vodama u vlasništvu ruskih oligarha, Sulejmana Kerimova i Viktora Vekselberga, koji su, između ostalog, optuženi za pranje novca.
I dalje postoje poteškoće u praćenju pojedinačne ruske imovine. Višeslojni labirint fiktivnih offshore računa koji zamagljuju identitet prvobitnog vlasnika, pranje novca putem slijepih trustova koji distribuiraju imovinu među navodno nepovezanim subjektima, berze kriptovaluta, zapadni omogućavači i globalna mobilnost određene imovine čine potragu za bogatstvom oligarha dugotrajnim i radno intenzivnim zadatkom. Ali volja da se posao preduzme postoji, a uspjesi se s vremenom povećavaju.
Postoji još jedan put dostupnog finansiranja koji se bavi pitanjem doprinosa ruskim ratnim naporima od strane kompanija koje nastavljaju profitirati od poslovanja u Rusiji. Institut za izvršno liderstvo (CELI) na Yale School of Management objavio je sveobuhvatnu listu globalnih kompanija, posljednji put ažuriranu u novembru 2023. godine, koje su ili u potpunosti napustile Rusiju ili su ostale u nekom kapacitetu da nastave poslovati. Kijevska škola ekonomije (KSE), u saradnji s ukrajinskim ministarstvima ekonomije, vanjskih poslova i digitalne transformacije, koristila je CELI bazu podataka za kategorizaciju pojedinačnih stranih kompanija prema statusu poslovanja unutar Rusije, analizirajući promjene cijena dionica i kapitalizaciju matičnih grupa tih kompanija. Zaključno s 20. novembrom, više od 1.500 stranih kompanija nastavilo je poslovanje u Rusiji, od kojih je više od 1.200 naznačilo da su na neki način privremeno smanjile poslovanje ili su u procesu zatvaranja. Samo 297 ih je zapravo u potpunosti završilo povlačenje iz Rusije.
Osim što obezbjeđuju zaposlenje za desetine hiljada ruskih radnika, porez na dobit koji ove kompanije plaćaju Kremlju indirektno finansira ruski rat, kao i kršenje međunarodnih ljudskih prava. Isto tako, oni obezbjeđuju sredstva za dalje državno finansiranje kroz oporezivi dohodak radnika, a pored toga isplaćuju i individualne beneficije. U 2022. godini, globalne korporacije su ostvarile prihod od 214 milijardi dolara, a profit je iznosio više od 14 milijardi dolara. Samo od toga, Kremlju je plaćen porez na dobit od najmanje 3,5 milijardi dolara. Dok je više od 25% svih poreza na dobit došlo od subjekata sa sjedištem u zemljama G7, američke kompanije su činile najveće prihode i platile su Kremlju 712 miliona dolara poreza na dobit. Njemačke kompanije su bile na drugom mjestu sa uplatom od 402 miliona dolara. Od američkih kompanija koje su poslovale u Rusiji na početku rata, 44% je ostalo. Da bismo ovo stavili u perspektivu, cijena ruskog tenka T-72 iznosi 1,2 miliona dolara, tako da bi samo novac od poreza koji su američke kompanije dale Rusiji 2022. godine omogućio proizvodnju 593 ruska tenka ili 700 krstarećih raketa Kalibr ili kupovinu 35.600 iranskih samoubilačkih dronova Shaheed.
SAD čine 23 od 217 kompanija koje nastavljaju uobičajeno poslovanje s Rusijom i 47 od 156 kompanija koje su odložile novi razvoj, ali su inače nastavile poslovanje u velikoj mjeri kao i prije. Samo četiri američke kompanije - Phillip-Morris, PepsiCo, Mars i Proctor & Gamble - ostvarile su ukupni prihod u Rusiji od 17,4 milijarde dolara u 2022. godini. PepsiCo, inače, osigurava plate za 20.000 Rusa i daljnje naknade za 40.000 ruskih poljoprivrednih radnika unutar svog lanca snabdijevanja. Nažalost, američki poreski obveznici su osigurali milijarde dolara za ratne napore Ukrajine, samo da bi se američke kompanije suprotstavile tim naporima pružajući Rusiji sredstva za suprotstavljanje ratnim naporima Ukrajine sredstvima prikupljenim putem oporezivanja. Sredstva će nesumnjivo ići na podršku ratu na neki način, možda kroz kupovinu naoružanja od Sjeverne Koreje i Irana, s obzirom na Putinovu sklonost da daje prioritet svom ratu u odnosu na bilo koji drugi poduhvat koji bi zapravo mogao koristiti njegovoj zemlji.

Neka od opravdanja koja su ove kompanije dale za zadržavanje poslovanja u Rusiji odnosila su se na obezbjeđivanje proizvoda koje su smatrale "esencijalnim", bez pojašnjenja šta to znači. Teško je, inače, pretpostaviti zašto bi pretpostavljena svjetska sila poput Rusije zahtijevala esencijalnu robu iz stranog izvora koju sama ne bi mogla lako obezbijediti. Štaviše, najveći prihodi koje je strana industrija ostvarila u Rusiji dolazili su od prodaje alkohola, duhana, luksuznih predmeta, slatkiša i automobila. To ima više veze sa životnim standardom nego sa obezbjeđivanjem robe za neke prijeke potrebe koje tek treba da budu objavljene. U nekim slučajevima, postoji zabrinutost koja se odnosi na napuštanje imovine koju bi Rusija eksproprisala i koristila za podršku ratnim naporima, kao što bi to mogao biti slučaj u postrojenju za preradu hrane. Druge zabrinutosti koje se odnose na fiducijarne odgovornosti, održavanje tržišnog udjela, zaštitu imovine i neki oblik kompenzacijskog doprinosa obnovi Ukrajine čine se blijedima u poređenju sa ogromnim gubitkom zločina koje je počinila Rusija.
Sve nacije sa kompanijama sa sjedištem u njihovoj oblasti trebale bi razmotriti mogućnost dodatnog poreza na profit ostvaren u Rusiji. Prikupljena sredstva bi se zatim mogla koristiti za direktnu pomoć Ukrajini u tom trenutku ili sačuvati za kasnije reparacije, uz zahvalu dioničarima na humanitarnim koristima koje su pružili naciji kojoj je pomoć u velikoj potrebi. Ova mjera bi dodatno odvraćala od daljnjih poslovnih namjera u Rusiji i smatrala bi se kaznom za djelovanje koje je u suprotnosti s ciljevima dotične nacije. Iznos dodatnog poreza bio bi srazmjeran obimu obavljenog posla i iznosu ostvarenog profita. I zapadne i nezapadne kompanije trebale bi biti podložne takvim naknadama. One nezapadne kompanije koje trguju sa Zapadom, a istovremeno nastavljaju poslovanje s Rusijom, također bi trebale imati sličnu odgovornost.
Rat koji je Rusija odabrala voditi dostigao je kritičnu fazu. To je ilegalni rat koji prijeti svjetskom poretku, a vodi ga nacija koja je od Drugog svjetskog rata ostala protivnik SAD-a. To je sukob bez rješenja koji se samo pogoršava djelovanjem staljinističkog pretpostavljenog protivnika pod optužnicom Međunarodnog krivičnog suda. Od vremena Maršalovog plana predvođenog SAD-om, potrošeni su trilioni dolara u iščekivanju konačnog sukoba s ovim protivnikom. Od 1948. do 1952. godine, SAD su sa svojim bruto nacionalnim proizvodom (BDP) od 300 milijardi dolara (1950.), dok su inače aktivno učestvovale u Korejskom ratu (1950-1953), doprinijele sa 13,3 milijarde dolara podršci Evropi i njenoj revitalizaciji suočenoj sa sovjetskom prijetnjom. U današnjoj valuti, ovaj iznos bi iznosio 170 milijardi dolara kada BDP SAD-a iznosi 26,9 triliona dolara. Sada imamo naciju, Ukrajinu, koja je prihvatila izazov suočavanja s odmetnutim protivnikom koji se protivi svakom principu demokratije i pokušava diktirati sudbinu svog susjeda jednostavno zato što smatra da na to ima pravo. Ukrajina je postala bedem Evrope i nekoliko nacija zapadno od nje kojima i dalje prijeti slična sudbina. Ona ne traži žrtvu vojnog osoblja drugih nacija, već samo podršku koja joj je potrebna da privede kriminalni entitet pravdi i, u tom procesu, konačno okonča ovo ružno poglavlje u historiji.
Autorska prava @Kost Elisevich, MD, PhD 2023. Sva prava zadržana. Svaka ilegalna reprodukcija ovog sadržaja rezultirat će trenutnim pravnim postupkom.