Prefrontalno područje ljudskog mozga pruža mu sposobnost prosuđivanja, uvida, rasuđivanja i planiranja. Zahtijeva opsežne veze s asocijativnim područjima moždane kore raspoređenim po cijelom mozgu koja interpretiraju informacije prikupljene našim čulima na način koji se može razumjeti na osnovu prošlih iskustava. Ova potonja područja su uglavnom ono što je, tokom milenijuma, dovelo do veličine ljudskog mozga u njegovom sadašnjem obliku. Međutim, ono što stvara nijansu ljudske interakcije i što će varijabilno orkestrirati krajnju reakciju na situacijske događaje u našim ljudskim poslovima, jeste veza koju prefrontalno područje dijeli s limbičkom mrežom. Ovaj potonji entitet, naravno, posreduje u pamćenju i emocijama i tako nas podsjeća na naše odnose s drugima, naša zadovoljstva i pritužbe, te oblikuje naše predrasude. Ovaj poduhvat kola leži u osnovi našeg intelekta i kreativnosti; neki bi rekli da je to način i mjesto gdje Božansko ulazi u nas same kako bi pružilo inspiracije i težnje koje vode čovječanstvo. Isto tako, to je supstrat na kojem su naši postupci vođeni mržnjom, obmanom, izdajom i osvetom. To je osnova načina na koji shvatamo obmanu i navodimo druge na činjenje zločina groteskno pogrešnim idejama o superiornosti nad onima koje smatramo manje vrijednima i racionaliziramo kriminalno ponašanje propagandom koja dehumanizira našeg bližnjeg.
Ako neko živi u društvu u kojem namjerno ograničavanje slobodnog poduzetništva tokom dužeg perioda daje centraliziranoj vlasti mogućnost stvaranja različitih percepcija stvarnosti, da li se u tom procesu mijenja um i varalice i prevarenog? Da li se priroda načina na koji se ponašanje posreduje u centralnom nervnom sistemu nekih pojedinaca zapravo mijenja tokom vremena? Stvaranje lažnih narativa, iskrivljavanje političke stvarnosti, indoktrinacija onih koji su podložni određenim predrasudama i širenje takvih aktivnosti putem društvenih medija služe svrsi skretanja osjećaja sa legitimne i časne svrhe. Umjesto toga, usmjerava ih ka postizanju ciljeva onih malobrojnih koji su stvorili iskrivljavanja i koji se, na kraju, konačno pokažu da nisu zamišljeni lideri. Ovo je pitanje autoritarizma jer je rijetko, historijski gledano, a čini se još više u današnje vrijeme, vidjeti vođstvo ove vrste koje vodi naciju do ishoda koji se smatra vrijednim gubitaka koje je pretrpjela, sramote koju je naslijedila i krivice za koju na kraju mora platiti.

Ovo je scena koja se odvijala za Rusiju tokom njene invazije na Ukrajinu. Svjedoči poznatim elementima onoga što smo počeli smatrati najgorim od čovječanstva - neselektivno uništavanje gradova, masovna pogubljenja, otmica djece, raseljavanje miliona civila, silovanje, prisilna prostitucija i mučenje, što je nedavno istaknuto divljaštvom odrubljivanja glava zatvorenicima. Gola istina koja leži u osnovi ove ruske invazije je da je ona potpuno neopravdana. Optužbe Rusije da Sjevernoatlantski savez (NATO) napreduje na njenoj granici, prijeteći njenoj sigurnosti regrutujući nacije u svoje okrilje, čine se posebno varljivima kada se uzme u obzir perspektiva tih nacija koje leže na toj granici. One su predugo patile od ugnjetavanja pod utjecajem Rusije unutar sfere vlasti njenog komunističkog režima tokom 20.stoljeća . Nije bila potrebna prisila od strane NATO-a da prihvati te nacije u svoj domen jer je to bila zaštita koju su tražile. Svaka nacija imala je na umu svoju sigurnost i nije imala težnje da ponovo proživi decenije represivne uprave koju je donio loše osmišljen sistem centralizovane vlasti u Moskvi. S obnovljenom prijetnjom autoritarne Rusije, demonstriranom njenim postupcima u Ukrajini, i Švedska i Finska su slijedile taj primjer s potpuno istim pojmovima o vlastitoj sigurnosti.
Ideja da je Ukrajina sada nacija pod utjecajem nacističkog režima na čelu s predsjednikom židovskog porijekla i naseljena rastućom židovskom populacijom koja mirno živi uz Ukrajince djelovala bi kao scenarij za komediju da zapravo nije još jedna taktika regrutiranja osjećaja ruskog naroda u drugu svrhu. Iluzije o nacistima na ruskoj granici služe kao podsjetnik na njen "Veliki otadžbinski rat" koji se vodio radi oslobođenja od nacističke okupacije tokom Drugog svjetskog rata i tako postaje refleksivni poziv na akciju, oslobođen tereta provjere njegove istinitosti. Vladimir Putin je isprepleo oživljenu ideju nacionalnog imperijalističkog prava s duboko ukorijenjenim duhovnim osjećajem ruskog kršćanskog pravoslavlja, iskopanim iz decenija sovjetske represije, kako bi stvorio novi zapaljivi brend ruskog šovinizma. Sada postaje jednostavno zapaliti stanovništvo nevjerovatnim scenarijima prijetećih nacista i pokrenuti vojnu kampanju kako bi se potvrdilo pravo mjesto Rusije u historiji.

Ironija u svemu ovome fokusira se na ruski vrtlog desničarskog ekstremizma s njegovim neonacističkim i bijelim supremacističkim aktivizmom koji je očigledan već više od desetljeća i koji potiče Putin. Wagner grupa, paravojna plaćenička organizacija, bila je angažovana u službi Putinovog režima, poduzimajući misije u Africi, Južnoj i Srednjoj Americi, Siriji i najvidljivije u Ukrajini gdje su učestvovali u preuzimanju Krima 2014. godine. I ona i Ruski carski pokret (RIM), koji je već označen kao teroristička organizacija, imaju obezbjeđene objekte za obuku u Rusiji i sredstva za provođenje svojih aktivnosti kroz velikodušno finansiranje od strane subjekata blisko povezanih s režimom.
Vladimir Putin, bivši oficir KGB-a i poznavalac utjecaja koji dezinformacije mogu imati na one koji su podložni takvim porukama unutar Rusije i drugdje, uspio je provesti kampanju kako bi uvjerio one među nama koji su podložni takvim porukama da su njegovi postupci zaista opravdani. Što se tiče same Rusije, zadatak je lakši kada se javno neslaganje suoči sa zatvorom, kada dobro poznati aparat državne sigurnosti ušutka svaki entitet koji se protivi režimu i kada se eliminira istinsko novinarstvo, a samo državnim medijima je dozvoljeno da prenose vještačku stvarnost koju je kurirao režim. Za globalnu publiku izvan Rusije, Putin se upušta u narativ koji iskrivljuje historiju uveliko na način na koji prepravlja rusku prošlost kao povezanu s porijeklom Ukrajine,naravno, bez spominjanja Ukrajine. To je onda osnova njegovog argumenta da Ukrajina uopće nije zaseban entitet, već je oduvijek bila samo fusnota u historijskom razvoju same Rusije; implikacija je da on sada vraća teritoriju koja je oduvijek bila Rusija.
U još jednom izvanrednom podvigu gaslightinga, sada osmišljenom da diskredituje Zapad, Putin se vratio historiji porijekla Drugog svjetskog rata kako bi skrenuo pažnju sa ruske saradnje s nacističkom Njemačkom 1939. godine i njihovog koordiniranog napada na Poljsku koji je zapravo pokrenuo rat. Umjesto toga, kako Putin želi da vjerujemo, Zapad, posebno Francuska i Britanija, prisilili su Rusiju na savez koji je finaliziran paktom o nenapadanju Molotov-Ribbentrop. Za Putina, sve je to imalo veze s odlukom Britanije i Francuske da izbjegnu savez sa Staljinovom Rusijom kako bi stvorile koaliciju protiv Njemačke. U stvari, njihovo oklijevanje imalo je više veze sa Staljinovim prethodno izrečenim namjerama da potkopa kapitalističke vlade Evrope i identificira negativne elemente u vlastitom režimu kako bi uništio one koji bi pokušali zaustaviti širenje komunizma. Staljinovim riječima, "Nemilosrdno ćemo istrijebiti svakoga ko djelima ili mislima prijeti jedinstvu socijalističke države." Putin nije mnogo objašnjavao prirodu ruskog "pakta o nenapadanju" potpisanog s Njemačkom, konkretno zašto je to zahtijevalo rusku invaziju na Poljsku s istoka; zašto se osjećala primoranom da preduzme masakr 22.000 poljskih vojnih oficira, vladinih zvaničnika, političara, akademika i sveštenstva u Katinjskoj šumi; zašto je okupirala baltičke države; i zašto je odlučila napasti Finsku. Potonji fijasko doveo je do izbacivanja Sovjetskog Saveza iz Lige naroda, presedana koji bi Ujedinjene nacije (UN) mogle uzeti u obzir za trenutnu rusku izdaju Povelje UN-a invazijom na Ukrajinu. Na kraju, nije se radilo o tome da su Britanija i Francuska ostavile Rusiju na hladnoći, već o Staljinovom vlastitom uvjerenju da bi bilo najbolje za Rusiju i za komunističku stvar da kapitalističke nacije Evrope iscrpljuju jedna drugu u ratu, dok Rusija ostaje zaštićena svojim paktom o nenapadanju s nacističkom Njemačkom. Staljinu bi tada bilo lakše da unaprijedi sovjetski komunizam u prazninu koja bi nastala takvim ratom i da preuzme kontinent uz manje troškove.

Putin je potom optužio samu Poljsku da podstiče Zapad da se ne slaže sa Sovjetskom Rusijom, uprkos tome što je Zapad imao dovoljno razloga da zauzme takav stav. Kritizovao je odluku poljskih lidera tog vremena da pobjegnu iz zemlje, ostavljajući svoj narod da trpi posljedice kombinovane nacističko-ruske invazije. Ispostavilo se da je poljska vlada ostala netaknuta jer da je pala u ruke ruskih snaga, mogla je doživjeti istu sudbinu kao i njihovi sunarodnici u Katinjskoj šumi. Kada su se nacisti konačno okrenuli protiv SSSR-a 1941. godine, Staljin je sam pobjegao od invazije u svoju privatnu daču i ostao tamo više od sedmicu dana nakon što je naredio svojim snagama da ostanu na svojim pozicijama, ostavljajući svoj narod sa spoznajom da je njegova diplomatija propala bez ikakvih uvjeravanja o planu akcije. Jednostavno čitanje Hitlerovog "Mein Kampfa" trebalo je da Staljinu pruži dovoljno upozorenje da njegov pakt o nenapadanju neće potrajati, čak i kada nije obraćao pažnju na druge lidere koji su ga upozoravali na istu prijetnju. Veliki dio ruske tragedije u ratu s nacističkom Njemačkom proizašao je iz njene nepripremljenosti, nedostatka adekvatnog vojnog vođstva i užasne vojne taktike. U prvih 10 dana nacističke invazije, 400.000 ruskih vojnika je poginulo, a isti broj je zarobljen. Do kraja rata, Rusija je pretrpjela 6,75 miliona vojnika i 7,2 miliona civila, dok je Ukrajina, kao dio Sovjetskog Saveza, pretrpjela 1,65 miliona vojnika i 5,2 miliona civila. Dodatnih 14 miliona sovjetskih vojnika je ranjeno.

Rusija tvrdi da je pobijedila u Drugom svjetskom ratu poduzimanjem kampanje koja je započela zauzimanjem Staljingrada, a zatim ponovnim preuzimanjem njene teritorije koju je okupirala Njemačka. Veliki dio ovog posljednjeg pripisan je Staljinovoj velikoj nesposobnosti kao vođe, koja se već manifestovala mnogo prije rata nametanjem njegovog Velikog terora (1936-1938), kako je postao poznat. U njegovoj paranoji od percipiranih prijetnji unutar vlastitog režima, 22.705 vojnih oficira je ubijeno ili na drugi način nestalo; među njima je 80 od 101 najvišeg vojnog rukovodstva strijeljano. Dodatnih 11.000 ili više je otpušteno, ostavljajući Sovjetski Savez uglavnom u nadležnosti mlađih oficira. Iako se u Rusiji malo govori o pokretanju sjevernoafričke kampanje u junu 1940. i italijanske kampanje u julu 1943., nakon čega je uslijedila invazija savezničkih snaga na Normandiju u junu 1944. kao mogućim doprinosima pobjedi u Evropi, većina historičara bi također priznala veliki utjecaj ovih posljednjih događaja na okončanje sukoba.
Najočitije u Putinovoj kritici Zapada u vezi s Drugim svjetskim ratom je njegovo nepriznavanje 11,3 milijardi američkih dolara podrške pružene Sovjetskom Savezu putem Zakona o zajmu i najmu Sjedinjenih Američkih Država. Ovaj iznos se prevodi u približno 180 milijardi američkih dolara u današnjoj valuti. Taj napor je obezbijedio značajne količine ratnog materijala i opće robe za održavanje Sovjetskog Saveza u njegovim ratnim naporima. U to je bilo uključeno 13.000 tenkova, 14.000 aviona i 400.000 džipova i kamiona. Obrnuta situacija, ironično, bila je na snazi 1939. godine s početnom saradnjom Rusije s nacističkom Njemačkom u kojoj je djelovala kao njen najveći dobavljač hrane, sirovina i nafte, pored toga što je omogućavala pristup međunarodnoj robi koja inače nije bila dostupna Njemačkoj zbog ograničenih brodskih ruta.
Ipak, Putin nastavlja retoričku "nacističku naraciju" u svom najnovijem govoru od 9. maja, kojim je obilježen kraj ruskog "Velikog otadžbinskog rata", koristeći je da promovira ideju da se Rusija ponovo mora boriti protiv sličnih nacističkih prijetnji u Ukrajini i da to poistovjećuje s napredovanjem NATO-a na svojim granicama. Naravno, učešće Njemačke u NATO savezu sada nekako uljepšava ideju da sadašnje okolnosti ponavljaju situaciju koja se odigrala prije više od 80 godina. Ova labavo konfigurirana logika, artikulirana brzim stihom koji previđa značajne nedosljednosti, čini se dovoljnom da aktivira pogrešnu patriotsku strast koju sada potiče mržnja. Pomiješajte ovo s ugrađenim osjećajem ruskog prava i pozornica je postavljena za održavanje neophodne podrške ratu.

Ali hoće li se ovo i dalje dešavati mlađim, informiranijim generacijama Rusa, koje su navodno sklonije da razmisle o predloženoj naraciji i dođu do drugačijeg zaključka? U 2022. godini, prvoj godini ruskog rata u Ukrajini, procijenjenih milion Rusa, uglavnom mladih, pobjeglo je iz svoje zemlje shvativši da neće imati priliku da se vrate. Kako se nekada označena "specijalna vojna operacija" pretvara u "rat" koji svi ostali već prećutno prihvataju, hoće li "nacistička naracija" konačno nadživjeti svoju korisnost jer je jednostavno previše smiješna za održavanje? Hoće li bolja priroda mlađeg Čovjeka, određena tim složenim neuronskim mrežama unutar ljudskog uma, omogućiti resetiranje njegovog bilansa kako bi se vidio bolji kraj ovog nepotrebnog užasa?
Autorska prava @Kost Elisevich, MD, PhD 2023. Sva prava zadržana. Svaka ilegalna reprodukcija ovog sadržaja rezultirat će trenutnim pravnim postupkom.
Jedna misao o "Ruske dezinformacije i nezgodna istina – 1941. i 2022."
Komentari su zatvoreni.