Pregled trenutnih globalnih i regionalnih aspekata ruskog rata u Ukrajini,
prvi dio: Dva rata                  

„Biti slobodan ne znači biti oslobođen – znači biti neslomljiv.“  
– Lina Kostenko, ukrajinska pjesnikinja

Novi rat u Perzijskom zaljevu promijenio je okolnosti diljem svijeta i još jednom je na vidjelo iznio Vladimir Putinov prezir prema Sjedinjenim Državama. Drugi događaji u igri više su povezani s Putinovim ratom u Ukrajini i ruskim miješanjem u širi opseg europskog ratišta. Novo proljeće svane na problematičnom kontinentu u godini koja će se pokazati odlučujućom za njegovu sigurnost u odnosu na Putinovo mentalno stanje, njegovu potrebu za sukobima i vlastiti opstanak. U igri je brzo promjenjiva geopolitička dinamika, koja se može pripisati nepredvidljivosti Trumpovog rata s Iranom i Putinovoj potrebi da nastavi svoj rat u Ukrajini dok se ruska vlastita budućnost čini ugroženom. Oba rata su rat izbora iako se jedan do sada dosljedno pokazao namjerno kriminalnim u svom provođenju, s napadima iz zraka i kopna usmjerenima na civilno stanovništvo.

Trumpov rat u Iranu                                                                                               
Nenamjerne posljedice sukoba na Bliskom istoku trebale bi zauvijek ostati urezane u svijesti Amerikanaca, no povijest nas i dalje podsjeća na ciklički obrazac vojne intervencije koja ne ostvaruje svoje ciljeve i stvara nepredviđene probleme. Od bombardiranja vojarne marinaca u Libanonu 1983. do dugotrajnih ratova u Iraku (2003.-2011.) i Afganistanu (2001.-2021.), SAD su mnogo žrtvovale. Potonji ratovi, dodani ratovima u Siriji, Jemenu i drugim sukobima nakon 11. rujna, odnijeli su 15.262 američka života. Financijski trošak dvaju glavnih rata na Bliskom istoku za SAD iznosio je više od 8 bilijuna dolara. Prvih šest dana trenutnog rata u Iranu koštalo je više od gotovo 13 milijardi dolara nakon raspoređivanja više od 300 raketa Tomahawk i drugog ofenzivnog streljiva (5,5 milijardi dolara) i obrambenih raketa presretača (5,7 milijardi dolara), zajedno s potrebnim operativnim održavanjem (890 milijuna dolara dnevno) i nenamjernim gubicima naoružanja (1 milijarda dolara).

Karta Perzijskog zaljeva i okolnih zemalja koje su sada uključene u sukob koji uzrokuje globalnu energetsku krizu. Zasluge za kartu: Peter Hermes Furian

Među perifernijim razmatranjima u trenutnom ratu s Iranom je sporazum o strateškom partnerstvu koji Rusija dijeli s iranskim režimom, formalno izražen u Sveobuhvatnom sporazumu o strateškom partnerstvu iz siječnja 2025. Suradnički odnos između dviju zemalja već neko vrijeme postoji, potičući iransku podršku ruskom ratu u Ukrajini opskrbom bespilotnim letjelicama Shahed, balističkim raketama, topničkim granatama i streljivom. Na recipročan način, poznata ruska tema ponovno se pojavila u trenutnom ratu s Iranom koji predvode SAD. Posljednji put se manifestirala u Afganistanu kada Putinov režim davao financijske nagrade talibanima za ubijanje američkih vojnika.  

U ovoj prilici, Rusi Iranu dostavljaju koordinate ciljeva, uključujući satelitske snimke strateških američkih vojnih sredstava s istom namjerom ubijanja Amerikanaca , a istovremeno Iranu opskrbljuju vlastitom verzijom dronova Shahed. Dodatna tehnološka poboljšanja iranskih dronova, temeljena na ruskim vlastitim iskustvima korištenja u Ukrajini, uvedena su kako bi se povećala njihova smrtonosnost. Dana 1. ožujka 2026. iranski dronovi ubili su šest američkih vojnika u operativnom centru u Kuvajtu. U drugom napadu 27. ožujka ranjeno je desetak američkih vojnika i uništen je zrakoplov E-3 Sentry, vrijedan 500 milijuna dolara, u zračnoj bazi Princ Sultan u Saudijskoj Arabiji, mjestu koje je prethodno za Iran snimio ruski satelitski nadzor.  

Trumpov specijalni izaslanik, Steven Witkoff, nesvjesno je još jednom povjerovao Kremlju u poricanje vlastite umiješanosti u cijelu stvar, unatoč jasnim dokazima suprotnog, prema američkim saveznicima. Naravno, u Putinovom je najboljem interesu da iranska blokada Hormuškog tjesnaca ostane na snazi ​​što je dulje moguće kako bi Rusiji pružila priliku da prodaje svoju naftu i plin po visokim cijenama.

Izostanak bilo kakvog Trumpovog odgovora na to pitanje govori o njegovom kontinuiranom povoljnom, gotovo podređenom, stavu prema Putinu unatoč prevladavajućem dvostranačkom nepovjerenju u ruskog vođu u SAD-u. Anketa Sveučilišta Quinnipiac iz 2025. godine pokazala je da 81% Amerikanaca ima nepovoljno mišljenje o Putinu, uključujući 73% republikanaca i 93% demokrata. Međutim, prema prošlim izvještajima, očiti nedostatak Trumpove zabrinutosti odražava njegov podcjenjivački stav prema američkom vojnom osoblju

Vladimir Putin i Donald Trump sastaju se u zajedničkoj bazi Elmendorf-Richardson u Anchorageu na Aljasci 15. kolovoza 2026. Foto: FotoField

Odluka o kopnenom ratu u Iranu još nije donesena jer se američke trupe okupljaju u blizini dok elitni Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC) i konvencionalna vojska (Artesh) izrađuju svoje obrambene planove . Posljednje dvije vojne skupine čine procijenjenu kombiniranu snagu od oko 500.000 ljudi. Paravojne snage Basij mogle bi imati više od 450.000 vojnika u službi koji, zajedno s vojskom, predstavljaju značajnu opoziciju ako ostanu ujedinjeni u svojoj odanosti režimu.

Na kraju, razlozi Trumpove naklonosti prema Putinu možda nisu toliko važni koliko posljedice. Ako se obveže da će biti ubrojen među izopćenike svijeta, za to će u konačnici odgovarati u javnosti, a možda i na nadolazećim međuizborima u studenom, kao još jedna od nekoliko pritužbi koje su se već nagomilale tijekom protekle godine.

Američka pomoć Ukrajini                                                                                                 
Trumpova administracija jasno je dala do znanja da neće pomoći Ukrajini da pobijedi u ruskom ratu. Dopustila je isporuku nekih od prethodno odobrenih sredstava koje je Bidenova administracija obećala, ali je obustavila isporuku određene ključne imovine poput prijeko potrebnog sustava protuzračne obrane Patriot koji je umjesto toga preusmjeren na Bliski istok u srpnju 2025. U to vrijeme stvoren je novi aranžman u kojem bi saveznici NATO-a financirali tekuće nabave putem Popisa prioritetnih zahtjeva Ukrajine (PURL), čime se okončava izravan transfer materijala iz SAD-a u Ukrajinu. Sredstva koja bi mogla biti dostupna ovim pristupom sada se iscrpljuju najavom da se 750 milijuna dolara iz PURL-a preusmjerava na nadopunu Trumpovog rata, posebno za protuzračnu obranu. Da nije bilo naknadne rasipničke upotrebe ovih skupih projektila Patriot (3-4 milijuna dolara) i THAAD (12-15 milijuna dolara)  u gađanju velikog broja relativno jeftinih iranskih dronova Shahed (20.000-50.000 dolara), čin bi možda bio prihvatljiviji, ali to nije bio slučaj.

Sustav protuzračne obrane MIM Patriot prvenstveno je dizajniran za obranu visokovrijedne imovine od balističkih i krstarećih raketa te naprednih zrakoplova koji se približavaju na velikim visinama. Zasluge za fotografiju: DesignRage

Umjesto da prihvati savjet i tehnološku pomoć za provedbu znatno jeftinije strategije suočavanja s rojevima dronova od strane vlasti poput Ukrajine, Trump odbacio tu ideju tvrdeći da SAD nekako ima bolju tehnologiju dronova, istovremeno ne priznajući potrebnu stručnost za stvarnu provedbu strategije obrane od dronova. U prva tri dana rata s Iranom korišteno je više presretačkih raketa Patriot nego što je isporučeno Ukrajini tijekom četiri godine rata. Rezultirajući nedostatak raketa Patriot za Ukrajinu bio je predvidljiv i nepotreban. Raniji pokušaji Ukrajine da pomogne situaciji s kojom se suočava SAD provjerenom tehnologijom i stručnošću presretačkih dronova u borbi nisu uspjeli ostaviti dojam na administraciju gluhu na razum.

Protivljenje potpredsjednika Jamesa Vancea pomoći Ukrajini postalo je očito tijekom njegova senatskog mandata , a on ostaje dio frakcije u Republikanskoj stranci koja tvrdi da je to preskupo i da mu nedostaje strateški prioritet. To se u početku činilo kao odraz njegovog protivljenja svakom ratu, uključujući i onaj protiv Irana, sve dok nije došlo vrijeme da odluči drugačije , na svoje kasnije poniženje. Ironično, sada je dobio zadatak da vodi pregovore s posebno neprijateljski nastrojenim Iranom kako bi se okončao sukob u kojem se sada postavlja pitanje hoće li koristi od ovog rata doista nadmašiti njegove troškove.

Potpredsjednik Vance odgovara na pitanja novinara u Bijeloj kući 2. veljače 2026. Foto: photoibo

Protuukrajinska frakcija inače se sastoji od članova Trumpovog kabineta i manjine republikanskih članova Kongresa čiji su razlozi za to bili različiti. Jedini koji je imao neku vrijednost zahtijevao je od europskih zemalja da pruže veću podršku, što se potom i dogodilo .Preostali argumenti ticali su se troškova, sigurnosti granica i potrebe za promjenom vanjske strategije prema Kini, a sve se to moglo ozbiljno osporiti. Ukratko, čini se da velik dio republikanskog prosvjeda proizlazi iz neznanja o geopolitičkim posljedicama davanja Rusiji prevlasti na euroazijskom području, a Kini prilike da ojača savez sa svojim autoritarnim susjedima kako bi unaprijedila vlastitu agendu na Istoku. Ovo je definicija Sinclair Lewisovog „babitstva“ – nemogućnosti da se vidi vlastiti horizont izvan granica vlastitog sela.

Europa je doista pojačala svoju podršku Ukrajini. U 2025. godini vojna pomoć porasla je za 67%, dok je financijska i humanitarna pomoć porasla za 59%. Europska unija (EU) preuzela je vodstvo kao glavni institucionalni pružatelj pomoći s gotovo 104 milijarde dolara zajma za Ukrajinu, dogovorenog krajem 2025. Vojna pomoć posebno ovisi o pojedinačnim zemljama članicama, a one u zapadnoj i sjevernoj Europi osiguravaju većinu financiranja. U odnosu na svoj BDP, baltičke i nordijske zemlje najviše su doprinijele, s Danskom s 3,25% i Estonijom 3,01% u usporedbi sa SAD-om koji je na oko 16. mjestu s 0,59%. SAD je bio najveći pojedinačni donator u smislu opskrbe naoružanjem, odobrivši kumulativno 188 milijardi dolara, iako su europske zemlje zajedno pružile veću ukupnu pomoć u iznosu od 197 milijardi dolara. Od tog američkog financiranja od 188 milijardi dolara, 61 milijarda dolara zapravo nije otišla Ukrajini, već je korištena za potporu američkim aktivnostima u Europi povezanim s ratom i pomoć drugim zemljama pogođenim ruskim ratom koji je rezultirao masovnim prekograničnim raseljavanjem civila.

Daljnja napomena u vezi s američkim financiranjem Ukrajine, koja se izgubila u političkoj retorici, odnosi se na njegovu raspodjelu. Značajna većina, više od 70%, zapravo je korištena u SAD-u za rast industrijske baze, podršku američkoj radnoj snazi ​​i proširenje obrambenih kapaciteta kako bi se konkuriralo Kini. Sredstva su bila potrebna za nadopunu kupnje novog naoružanja za američke zalihe kako bi se zamijenile starije verzije koje su trebale biti povučene iz upotrebe, ali su zapravo bile prebačene u Ukrajinu. Najmanje 11 država imalo je koristi od ovog priljeva obrambenog novca, zajedno s tisućama radnika.

Predsjednik Zelenski sastao se sa saudijskim prijestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom u Džedi, Saudijska Arabija, prije potpisivanja 10-godišnjeg sporazuma o obrambenoj suradnji 27. ožujka 2026. Foto: Saudi Press Agency

Sama Ukrajina je krenula u uspostavljanje sporazuma s drugim nacijama, a nedavno sa Saudijskom Arabijom, gdje je 27. ožujka potpisan sporazum o obrambenoj suradnji. Desetogodišnji sporazum usredotočen je na razmjenu obavještajnih podataka i unapređenje vojne tehnologije. Inače, Ukrajina je unaprijedila odnose s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Katarom, Kuvajtom i Jordanom proširujući svoju stručnost u zračnoj obrani na te nacije. Prošireni međunarodni odnosi ostali su prioritet kako bi se osigurala sigurnost Ukrajine izvan one koja je već stvorena s EU, NATO-om i drugim globalnim partnerima. Okolnosti su u skladu s promjenom dinamike svjetskog poretka koju je već pokrenula filozofija vanjske politike koja preferira globalno distribuirane hegemonističke regionalne vlasti koje predsjedavaju budućnošću „manjih“ država. Ovaj smjer ne odgovara Ukrajini kao što ne bi odgovarao ni drugim nacijama koje namjeravaju sačuvati svoju neovisnost.

Epilog                                                                                                               
Trumpova administracija odlučila se stati na stranu Rusije u ratu s Ukrajinom, čak toliko da je krivi za invaziju na Ukrajinu. Bilo kojem članu Trumpovog režima teško je tvrditi drugačije kada se s tim pitanjem s europskim čelnicima koji su zabrinuti za okončanje sukoba na način koji ne koristi agresoru. Trump se vratio zahtjevu da Ukrajina odustane od teritorija vitalnog za njezinu ekonomsku dobrobit u zamjenu za „pouzdana“ sigurnosna jamstva. Unutar Trumpovog mirovnog prijedloga, od Ukrajine bi se tražilo da ograniči veličinu svoje vojske i pristane da se nikada ne pridruži NATO-u. Još jedan sporazum o nenapadanju moraju potpisati, ovaj put, Rusija, Ukrajina i Europa. Unatoč tako potpisanom sporazumu, dodaje se neobična rečenica u kojoj se kaže da se „očekuje“ da Rusija neće napasti susjedne zemlje.

U biti, Ukrajina mora oslabiti svoju vojsku bez potrebe da se Rusija smanji i da nikada ne pristane na pridruživanje NATO-u, što bi, zapravo, bilo jedino dugoročno sigurnosno jamstvo bilo kakve vrijednosti kada je Rusija u pitanju. Postoji dobar razlog da Rusija u budućnosti ne mora imati posla s NATO-om u vezi s Ukrajinom i Putinovom izvornom željom da preuzme cijelu zemlju. Rusija je poznata po kršenju međunarodnih sporazuma, posebno s Ukrajinom, a najznačajniji su Deklaracija iz Alma-Ate iz 1991., Budimpeštanski memorandum iz 1994., Ugovor o prijateljstvu iz 1997. i Minski sporazumi iz 2014.-2015. Dugo je postojalo globalno nepovjerenje prema Rusiji zbog korištenja obvezujućih sporazuma kao pauze za učvršćivanje svog položaja kako bi zatim nastavila s onim što smatra opravdanim razlogom za prekid s njima. Trumpova administracija je slijepa za ovaj povijesni presedan. U pregovore se upušta koristeći nekvalificirane sugovornike koji se čine usmjerenima na poslovni sporazum s Rusijom više nego na moralni zaključak rata u Ukrajini.

Rat u Iranu sada dodatno naglašava zabludu koju je Trumpova administracija imala da je Putin pouzdan igrač u pregovorima o okončanju rata u Ukrajini. Umjesto toga, Putin je spreman iskoristiti Iran u njegovom ratu sa SAD-om u svoju korist i osujetiti Trumpove napore da riješi krizu koju je tamo stvorio. S druge strane, Trump je uložio sve napore da iskoristi Putina u svom ratu. Realpolitika Trumpovog rata u Iranu i dalje je u suprotnosti s Putinovim ratom u Ukrajini i, kao posljedica toga, čini se da pouzdana dugoročna rješenja za jednog ili oboje nisu dosegljiva. Problem za SAD u ovoj okolnosti bit će dugoročne posljedice, i ekonomske i geopolitički strateške, koje proizlaze iz pogrešnih procjena u donošenju odluka u oba rata.

Autorska prava @Kost Elisevich, dr. med., dr. sc. 2026. Sva prava pridržana. Svaka ilegalna reprodukcija ovog sadržaja rezultirat će trenutnim pravnim postupkom.