Trenutni pokazatelji iz Trumpove administracije pokazuju namjeru da se okonča desetljetni neuspjeh u adekvatnom suprotstavljanju ruskoj agresiji u Ukrajini, što se sada može smatrati neizbježnom kapitulacijom pred nepopustljivošću Vladimira Putina. To čini dok hvali američkog predsjednika zbog njegovog ponovnog izbora. Putin je nadalje Donalda Trumpa smatrao „pametnim i pragmatičnim čovjekom“ te je sugerirao da „da mu pobjeda nije ukradena 2020.“, možda ne bi ni bilo krize. Zauzvrat, potonji je okrivio Volodimira Zelenskog kada je odlučio ne predati Ukrajinu suočen s ruskom invazijom u veljači 2022., što sugerira ozbiljan nedostatak razumijevanja situacije od strane loše informiranog predsjednika. Trenutno stanje neznanja slijedi nakon nekoliko godina američkog vodstva koje se nije suočilo s dubinom Putinovih namjera u istočnoj Europi, a posebno u Ukrajini.
Rusko kriminalno ponašanje tijekom rata podsjeća na neka od najgorih djela barbarstva u ljudskoj povijesti. Putinova optužnica Međunarodnog kaznenog suda za nezakonitu deportaciju ukrajinske djece u Rusiju i njihovo posvojenje od strane ruskih obitelji samo povećava njegovu krivnju. Pa ipak, Trumpova administracija samo je predložila razmišljanje o daljnjim sankcijama u nedostatku Putinova pristanka na prekid rata. Ničija pažnja nije promakla da je Rusija već jedna od najsankcioniranijih nacija na svijetu, tako da se proglašenje istog čini nečim više za domaću potrošnju u SAD-u, a ne nekim oblikom stvarne prijetnje Rusiji. Je li ovo stvarna velika shema za prekid rata kada je postalo očito da je vojno angažiranje faktor koji je doveo do ekonomskih teškoća za Rusiju?
Kako bi pojačali šaradu, ruski dužnosnici odgovorili su lažnim bijesom rekavši da je takav potez uvredljiv početak pregovora, dok je Putinov ured naznačio da u ovoj razmjeni nema ništa novo . S druge strane, čini se da je željan sudjelovanja u „pregovorima“ sa svojim prijateljem Trumpom, po mogućnosti bez Zelenskog za stolom. Zapravo, očekivani sastanak mogao bi biti jednostavno prilika da Putin iznese zahtjeve koji moraju biti navedeni u američkim zahtjevima kojima će pritisnuti Ukrajinu da ih prihvati.

Ukrajina je zapravo nastavila činiti više kako bi naštetila ruskom gospodarstvu dobro orkestriranim zračnim napadima na njezinu industriju fosilnih goriva, što je dodatno pojačalo kumulativne učinke prethodnih američkih i europskih sankcija na ruski izvoz nafte. Zasad malo toga ukazuje na to da sadašnja američka administracija ima ikakve naznake o agresivnoj prirodi ruskih namjera na svjetskoj sceni, što se očituje u njezinim odnosima s Ukrajinom i njezinom ponašanju u pokušaju potkopavanja onih nacija koje se protive njezinim imperijalističkim planovima. Trenutni plan traženja pomirenja s Rusijom, agresorom, predajom teritorija koji pripada Ukrajini nakon trogodišnje obrane njezine suverene zemlje zapravo je izdaja načela kojih se SAD drži stoljećima.
Nova američka administracija označava početak četvrtog predsjedničkog mandata od prve ruske invazije na Ukrajinu tijekom drugog mandata Baracka Obame. Putinova okupacija Krima 2014. godine rezultirala je vojnim udarom, a nakon toga je prilično brzopleto uslijedio plebiscit koji je proveo osvajački režim. Nitko nije bio iznenađenje kada je javnost navodno zahtijevala rusku vlast. Proces je, prema planu, doveo do nelegitimne aneksije Krima, koja je široko osuđena kao jasno kršenje međunarodnog prava. Sankcije Zapada usmjerene na Rusiju usredotočile su se na pristup zapadnim financijskim tržištima, zabranu tehnologije za istraživanje nafte i plina te davanje kredita za njezinu naftnu industriju te ograničenja putovanja za one povezane s aneksijom. Sankcije nisu puno spriječile daljnje sudjelovanje Rusije u Ukrajini, posebno njezinu nezakonitu paravojnu intervenciju i promicanje separatističkih aktivnosti u istočnoj Ukrajini, što je potaknulo ono što se smatralo građanskim ratom. Umjesto da Putinu daju predah da preispita svoju odluku, nisu učinile ništa da prekinu njegovo planirano podjarmljivanje cijele Ukrajine.
Krajem 2014. godine, Obamina administracija izdala je izvršnu naredbu kojom se dodatno uvode sankcije obrambenim tvrtkama i pojedincima bliskim Putinu, bankama i energetskim tvrtkama. Tijekom iste godine osigurala je paket pomoći koji je uključivao obrambenu tehnologiju Ukrajini. Kongresni dvostranački Zakon o podršci slobodi Ukrajine, usvojen 2014. godine, odobrio je 350 milijuna dolara sigurnosne pomoći koja je uključivala protutenkovsko i protuoklopno oružje, ali Obama nije odobrio pošiljku. Umjesto toga, od 2014. do 2016. godine, američka vlada odobrila je više od 600 milijuna dolara sigurnosne pomoći i pokrenula inicijativu za sigurnosnu pomoć Ukrajini (USAI).
Gotovo 400 milijuna dolara pomoći Ukrajini u početku je uskraćeno na početku sljedeće Trumpove administracije od 2017. do 2020., što je dovelo do otkrića predsjednikovog pokušaja iznude od Zelenskog tako što ga je natjerao da objavi istragu protiv svog političkog suparnika zbog navodne osobne umiješanosti u fiskalne poslove strane agencije. Trump je konačno promijenio Obaminu politiku i odobrio prodaju protuoklopnih raketa Javelin Ukrajini 2019. godine.

Do početka 2022. godine, osmogodišnji građanski rat u Ukrajini, u kojem su sudjelovale ruske paravojne snage uz rusofilske separatističke elemente, nije jenjavao zbog nedostatka odgovarajuće ili dosljedne vojne pomoći za suočavanje sa značajnim ruskim inventarom oružja. Suočena s neposrednom prijetnjom invazije nakon masovnog jednogodišnjeg gomilanja ruskih snaga uz granicu Ukrajine 2021. godine, Bidenova administracija isporučila je svoju prvu pošiljku vojne opreme koja se sastojala od 1000 tona ubojite pomoći uoči invazije u siječnju 2022. godine. Bilo je nepotrebnih prepirki oko ruskih namjera, bilo da se radi o upadu ili invaziji, ili o tome hoće li napad biti manji ili možda paravojna intervencija, sa ili bez kibernetičkog napada. Neizbježna stvarnost s kojom su se svi suočavali bila je prisutnost moćne vojne sile koja čeka upute za invaziju na suverenu naciju.
S potpunom invazijom proglašenom krajem veljače 2022., američka sigurnosna pomoć ubrzana je u okviru USAI-a, s ukupno 6,3 milijarde dolara osiguranih u fiskalnoj godini 2022. To je, uz podršku drugih europskih zemalja, uglavnom osiguralo učinkovitu protuofenzivu koja je započela u kolovozu 2022., što je rezultiralo ponovnim osvajanjem značajnih dijelova teritorija koji su u početku preuzeli Rusi. Tekuće planiranje ofenzive od strane Ukrajine bilo je otežano strahom od eskalacije Bidenove administracije kao odgovor na Putinove implicitne prijetnje nuklearnom odmazdom, koje je njegov režim ponovio s poznatom ruskom hrabrošću. Rezultirajuća paraliza SAD-a pružila je Rusiji, uz podršku Sjeverne Koreje, Irana i Kine, prednost u vođenju rata.
Rezultat je bio asimetrični rat u kojem je Rusija koristila sjevernokorejsko i iransko naoružanje na ukrajinskom teritoriju ciljajući civilnu infrastrukturu i vojne objekte, dok je Ukrajina do nedavno bila prisiljena provoditi svoj odgovor zapadnim naoružanjem samo unutar vlastitih granica. Ova vrsta bojažljivosti u početku se očitovala upotrebom visokomobilnih topničko-raketnih sustava (HIMARS) uvedenih u Ukrajini tijekom ljeta 2022. Riječ je o sustavima naoružanja srednjeg dometa (tj. 50 milja) koji su se mogli reklasificirati u sustave dugog dometa (tj. 186 milja) prema odabranom streljivu. Potonji je bio sličan Vojnom taktičkom raketnom sustavu (ATACMS) koji je imao domet od 190 milja i prvi put je korišten u Ukrajini za ciljanje ruskog aerodroma na Krimu u travnju 2024. Ograničenje dometa konačno je ukinuto u studenom 2024., 2,5 godine nakon početka rata kao odgovor na dolazak sjevernokorejskih trupa u Kursku regiju Rusije. Čak i tada su SAD morale odobriti popise mogućih ciljeva prije angažmana.
Slična kašnjenja u nabavi vitalnog naoružanja za podršku strategiji na bojištu ometala su isporuku tenkova Abrams sve do kraja rujna 2023. nakon 1,5 godina rata. Prošlo je dodatnih devet mjeseci prije nego što su višenamjenski lovci F-16 stigli u ljeto 2024., a to se dogodilo nakon dugotrajnog pritiska na SAD od strane saveznika NATO-a. Nedostatak dovoljne zračne podrške tijekom ukrajinske protuofenzive u proljeće 2023. odigrao je ulogu u njezinom neuspjehu u probijanju značajnih ruskih obrambenih linija uspostavljenih na jugoistoku Ukrajine. U to vrijeme Ukrajina je možda imala samo 69 borbenih zrakoplova, koji su se uglavnom sastojali od zrakoplova MiG-29 i Su-27. Američka vojska dugo je tvrdila da je početna zračna nadmoć ključni element u pokretanju uspješne ofenzivne operacije, no takva mudrost nije prevladala nad razmišljanjem američke administracije u to vrijeme.

Zatim je uslijedilo nepotrebno šestomjesečno odgađanje financiranja Ukrajine od strane Kongresa, što je prouzročio Zastupnički dom pod vodstvom republikanaca, pokazujući svijetu da SAD popušta u svojoj predanosti ratnim naporima. Prijedlog zakona koji je konačno usvojen osigurao je 61 milijardu dolara, od čega je 26 milijardi dolara namijenjeno za novu vojnu opremu, a 17 milijardi dolara za oružje i obuku za Ukrajinu, ali tek nakon što su u međuvremenu ostvareni teritorijalni dobici napredovanjem ruskih trupa. Štoviše, vrijeme koje je Ukrajini bilo potrebno da realno iskoristi novo financiranje samo je povećalo nanesenu štetu.
Nakon svega toga, umirovljeni general-pukovnik Keith Kellogg, Trumpov posebni izaslanik za Ukrajinu i Rusiju, zadužen za provođenje pregovora o okončanju rata, vjeruje da su ekspanzionističke aktivnosti NATO-a u istočnoj Europi i želja Ukrajine da se pridruži Zapadu uzrokovale Putinovu invaziju na nju. Ovo magično razmišljanje nije novo i već su ga ponavljali drugi, posebno John Mearsheimer sa Sveučilišta u Chicagu i Jeffrey Sachs sa Sveučilišta Columbia. Bio je to prikladan, ali pogrešan izgovor za ruske apologete unatoč Putinovim izjavama o denacifikaciji Ukrajine i promicanju uvjerenja da je ona izmišljena država.
Kellogg vjeruje da bi SAD trebao biti „snažan vođa“ koji traži pregovaračko rješenje predajom ukrajinskog teritorija Rusiji u zamjenu za reparacije plaćene ruskom prodajom energije. Snažni vođe obično ne predaju zemlju krivoj strani. Što se tiče ideje da je Ukrajina izmišljeni entitet, u stvarnosti ona povijesno prethodi Rusiji za 500 godina i ostaje različita od nje, pretrpjevši stoljeća sukoba tijekom svoje evolucije zbog svog jedinstvenog geografskog položaja. Proglašena je republikom čak i unutar Sovjetskog Saveza tijekom 20. stoljeća nakon što je znatno prije toga, tijekom 16. i 17. stoljeća, preoblikovala svoj ideološki i kulturni okvir, a u 19. stoljeću svoj osjećaj moderne nacionalnosti. I ideja da Rusija plaća reparacije je besmislica dok Putin ostaje na vlasti jer je njegova vlastita zemlja osiromašena ratom koji je započeo. Nadalje, zašto bi popravljao naciju prema kojoj nema poštovanja? Iskreno, kakvu ćete zajamčenu sigurnost ponuditi Ukrajini kada graniči s recidivističkom Rusijom koja namjerava vratiti prošlo, disfunkcionalno carstvo? Jedino sigurno rješenje o kojem se može raspravljati jest ono koje zahtijeva ulazak u NATO, odnosno ako je netko, poput Mearsheimera, privržen školi realističkih međunarodnih odnosa.
Argument, koji Kellogg i Trump promoviraju kao rješenje za ovaj nepotrebni rat, slab je za podvrgavanje nekome poput Putina s njegovim adolescentnim zabludama o herojskom nacionalizmu i težnjama za imperijalnom veličinom. Vrijeme je da zreli vođe preuzmu situaciju u svoje ruke. Rat je trebao završiti prije nekog vremena s vrstom odlučnosti koja bi Putina probudila i osvijestila o vlastitoj nesposobnosti kao vođe.
Autorska prava @Kost Elisevich, dr. med., dr. sc. 2025. Sva prava pridržana. Svaka ilegalna reprodukcija ovog sadržaja rezultirat će trenutnim pravnim postupkom.