Odmah preko granice s Estonijom, na ruskom teritoriju, stoji vrlo vidljiv znak s jednostavnom izjavom: „Rusija ne poznaje granice“, karakteristično rusko samodopadno hvalisavo hvalisanje namijenjeno zastrašivanju manje nacije koja je čvrsto stajala uz Ukrajinu u njezinom trenutnom ratu s Rusijom; ratu kojim je Rusija jasno dala do znanja da ne poštuje granice suverenih nacija. To je upozorenje svakoj naciji u njezinoj blizini – baltičkim državama, Finskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Moldaviji, Kazahstanu, Azerbajdžanu, Armeniji, Gruziji.

Sve veća zabrinutost obuzela je Europu i iznutra u obliku desničarskog populističkog raspoloženja izraženog, posebno u nekim istočnoeuropskim zemljama. Primjer je Mađarska, članica Sjevernoatlantskog saveza (NATO) i Europske unije (EU), gdje je neliberalna vladavina ustupila mjesto de facto autoritarnoj vladavini i skrenula u proputinovski tabor. Unatoč tome što je iskusila razaranja prošlih agresija susjednih autoritarnih režima, posebno nacističke Njemačke i Sovjetske Rusije, vladajući politički režim Mađarske odlučio je slijediti put bližeg povezivanja svoje nacije s kriminalnim režimom koji ponovno prijeti dobrobiti kontinenta. Čini se da čovječanstvo doista nije sposobno poučiti buduće generacije o šteti koju uzrokuje autoritarno vodstvo, odabravši ponašati se prema vlastitim pravilima, a ne prema onima prevladavajuće mudrosti u upravljanju. To podsjeća na prečestu izreku: „Nije trebalo doći do ovoga... a ipak smo dopustili da se to dogodi.“
Desničarska populistička ideologija, osim svog socijalnog i fiskalnog konzervativizma, identificira se s neonacionalizmom. Sklona je restriktivnim imigracijskim politikama i koristi domaće vjerske i kulturne prizvuke kako bi ojačala svoju populističku platformu koja često promiče pretjeranu potrebu za rasnom čistoćom. Pokret stječe naklonost retorikom protiv establišmenta, proizvedenim antielitističkim osjećajima i protivljenjem vanjskom utjecaju. Ekstremno krilo koristi javne dezinformacije kako bi podržalo svoju agendu i subverziju demokratske vlade s ciljem stvaranja nepovjerenja u njezine institucije. Opasnost dolazi kada pokret stekne moć vlade i transformira se u autoritarni režim, čineći to ili od samog početka kao odgovor na proizvedenu prijetnju, kao što je bio slučaj s paljenjem Reichstaga 1933. u nacističkoj Njemačkoj, ili metodično kao u neliberalnoj demokraciji koja postupno potkopava uspostavljene institucije namijenjene ublažavanju nepravilne upotrebe takve moći.
Metode su poznate. Javne vijesti i mišljenja ograničeni su na državne medije i pouzdane kuće, javne ili privatne, posvećene podupiranju vladine propagande. Sudstvo je podređeno imenovanjem stranačkih lojalista. Vladina zakonodavna vlast oslabljena je ograničavanjem broja mjesta, dok se preostala mjesta popunjavaju članovima vladajuće stranke putem izbornih malverzacija. Organizacija državne sigurnosti rekonfigurirana je i pretvorena u instrument koji služi potrebama izvršne vlasti, a ne u agenciju posvećenu javnoj i nacionalnoj dobrobiti. Konačno, vrhovna vlast dodjeljuje se visoko centraliziranoj izvršnoj vlasti putem ustavne reforme, čime se uspostavlja pravna atribucija.
Mađarski Viktor Orbán intrigantan je primjer političke transformacije kada okolnosti prisiljavaju promjene u platformi kako bi bolje odgovarale nečijem usponu na vlast. Upravo je volja za moći ta koja prečesto nadmašuje želju za služenjem, zamjenjujući je željom da se nekome služi. Kada ta moć postane apsolutna, brzo počinje nagrizati temelje pravilnog upravljanja i, s njom, dobrobit društva. Povijest 20.stoljeća pruža nam nekoliko primjera koji to pokazuju, od Mussolinija, Staljina, Toja i Hitlera do Mao Zedonga, Pol Pota, Idija Amina i sada Vladimira Putina u ovom novom tisućljeću.
Orbán se pojavio na političkoj sceni 1989. kao član Fidesza („Saveza mladih demokrata“), antikomunističke liberalne studentske organizacije, kada je zemlja još uvijek bila pod sovjetskim jarmom kao nacija Varšavskog pakta. Prkosan govor u kojem se pozivalo na odlazak sovjetskih trupa iz zemlje u znak poziva na veće samoodređenje doveo je Orbána u središte pozornosti javnosti. Godine 1992. postao je potpredsjednik Liberalne internacionale, globalne organizacije liberalnih političkih stranaka osnovane 1947. Godine 1993. postao je predsjednik Fidesza, a potom je od 1994. do 1998. predsjedavao Odborom za europske integracije. Orbán je u to vrijeme bio namjeran na bliže povezivanje sa Zapadom, nastojeći se odmaknuti od represivne ruske sfere utjecaja. Godine 1996. postao je predsjednik Mađarskog nacionalnog odbora Nove atlantske inicijative (NAI), organizacije sa sjedištem u okviru Američkog poduzetničkog instituta i posvećene jačanju demokracija koje se protežu preko Atlantika.
Parlamentarni izbori 1994. u postsovjetskoj Mađarskoj pokazali su se prekretnicom za Orbánovu Demokratsku stranku kada je završila treća i vidjela povratak Mađarske socijalističke stranke (Magyar Szocialista Part; MSZP), bivšeg komunističkog subjekta pod Gyulom Hornom, na vlast. Rezultat je potaknuo Orbána i Fidesz da usvoje centrističku, desno-konzervativnu platformu. Nepovjerenje u Hornovu socijalističku vladu zbog nepopularnih fiskalnih i mirovinskih reformi donijelo je Fideszu uspjeh na izborima 1998. godine. Osvojivši samo 148 od 386 mjesta u Nacionalnoj skupštini, Fidesz se ujedinio s Neovisnom strankom malih poljoprivrednika koja je osvojila 48 mjesta i Mađarskim demokratskim forumom sa 17 mjesta kako bi formirali većinsku koalicijsku vladu.
Administrativne promjene uslijedile su pod Orbánovim vodstvom u nedostatku ikakvog stvarnog stranačkog dogovora, što je rezultiralo smanjenjem broja sjednica koje može održati Nacionalna skupština, zakonodavno tijelo zemlje. To se dogodilo unatoč optužbama da će taj potez smanjiti zakonodavnu učinkovitost parlamenta i njegov nadzor nad vladinim djelovanjem. Osim toga,
Orbán je učvrstio veću moć unutar ureda premijera i pokušao zamijeniti parlamentarni postupak koji zahtijeva dvotrećinsku većinu glasovima postupkom koji zahtijeva jednostavnu većinu. Potonji je Ustavni sud poništio. Ubrzo je birokracija postala politizirana s većom centralizacijom kontrole i imenovanjem stranačkih pristalica na ključne administrativne položaje. Rani znakovi Orbánovih namjera u vladi i njegove sklonosti izvršnoj vlasti već su se otkrivali na prijelazu tisućljeća.
Godine 1999. Mađarska se, zajedno s Poljskom i Češkom, pridružila NATO-u. Godine 2000. Fidesz se odvojio od Liberalne internacionale i pridružio Europskoj narodnoj stranci (EPP), transnacionalnoj političkoj stranci desnog centra osnovanoj 1976., koja je do 1999. postala najveća stranka u Europskom parlamentu. U međuvremenu, unutar vlade predvođene Fideszom odvijali su se manji skandali koji su uključivali sheme podmićivanja vezane uz vojni ugovor i upitne poslovne prakse koje su dovele do raspada vladajuće koalicije. Orbánova vlada također je optužena da je koristila svoju kontrolu nad Nacionalnim odborom za radio i televiziju kako bi promovirala svoju političku agendu i maltretirala neovisne emitere. Do izbora 2002.koaliciju predvođenu Fideszom preuzeo je MSZP, koji je u to vrijeme još uvijek imao dovoljan utjecaj na medije. MSZP će i na sljedećim izborima 2006. zadržati koalicijsku vlast.
Nacionalni referendum 2003. godine, za vrijeme administracije predvođene MSZP-om, izglasao je pridruživanje EU. Mađarska je sljedeće godine primljena u EU, konačno dovršivši svoju integraciju u europsku zajednicu, i ekonomski i vojno. Također 2003. godine, Fidesz se udružio s desničarskom, konzervativnom Kršćansko-demokratskom strankom (Kereszténydemokrata Néppárt; KDNP) i postao Fidesz-KDNP kako bi bolje odgovarao svojoj revidiranoj stranačkoj platformi. Na izborima za Europski parlament 2004. godine, Fidesz-KDNP je zapravo osvojio 47,4% glasova , a 12 njegovih kandidata izabrano je za zastupnike u Europskom parlamentu, što je znak njegove otpornosti unutar Mađarske.

Ključni geopolitički trenutak na europskom krajoliku dogodio se kada je Deklaracija sa summita NATO-a u Bukureštu 2008. godine objavila da će se i Gruzija i Ukrajina razmatrati za članstvo, što je uznemirilo Vladimira Putina i potaknulo rusku invaziju na Gruziju iste godine. Rusko-gruzijski rat izbio je kada je Rusija otvorila izravne odnose sa separatističkim vodstvom u samoproglašenim neovisnim republikama Abhaziji i Južnoj Osetiji unutar Gruzije, koje međunarodna zajednica nije priznala kao takve. Orbán je osudio rusku agresiju iako se nedugo nakon toga njegov stav prema Rusiji i Istoku značajno promijenio, ostavljajući mnoge da razriješe misterij iza transformacije.
Globalna financijska kriza iz 2008. godine, koja je započela u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), promijenila je geopolitički krajolik stvarajući sumnje u financijsku stabilnost Zapada i navela neke poput Orbána da se okrenu Istoku, a posebno Rusiji. U to vrijeme, Orbánov ekonomski savjetnik, György Matolcsy, navodno ga je uvjerio da će globalna financijska kriza iz 2008. dovesti do pomaka svjetskog gospodarstva sa Zapada na Istok. Prije krize iz 2008. godine, ruski bruto domaći proizvod (BDP) porastao je za 6,4% u 2006. godini, a zatim je 2007. godine dosegao najveći postotni porast od 8,1% od pada Sovjetskog Saveza 1991. godine, a zatim je porastao za dodatnih 5,2% .
Orbán se činio posebno očaran Putinovom kontrolom nad poslovnom elitom svoje zemlje. Krajem 2009., neposredno prije nadolazećih parlamentarnih izbora u Mađarskoj, putovao je u Rusiju i Kinu kako bi se sastao s Putinom, odnosno Jinpingom, te su ga obojica toplo dočekali iako je u to vrijeme bio samo vođa oporbe.
U ovom trenutku potrebno je napraviti korak unatrag kako bismo primijetili incident koji se dogodio 1994. u postsovjetskoj Mađarskoj kada je Fidesz tražio veću relevantnost u političkoj areni. Taj događaj mogao je biti izvor niza događaja koji će utjecati na Orbánov stav prema Rusiji 2008. Poznati ruski mafijaš i politički utjecajnik, Simeon Mogilevich, dogovorio je isporuku velike količine gotovine operativcu u Budimpešti. Posrednik odgovoran za transfer bio je član Mogilevićeve mreže i sam osumnjičeni trgovac oružjem i drogom, Dietmar Clodo. Video snimka isporuke gotovine u ruke Viktora Orbána snimljena je nepoznato u zatvorenom prostoru i predana je Mogileviju na čuvanje. Kao što je tipično u takvim krugovima, posjed ove vrste smatrao bi se korisnim ako bi vlasniku bio potreban kao poluga za izvlačenje iz još uvijek nepoznate nesigurne situacije.
Dakle, upravo se takva prilika dogodila 2008. godine kada se Mogilevich našao u ozbiljnoj pravnoj opasnosti zbog optužbe za utaju poreza u Rusiji. U zamjenu za slobodu, navodno je kompromitirajuću video snimku predao ruskoj Federalnoj sigurnosnoj službi (FSB) i time je dospio u posjed Putina. Unatoč navedenim detaljima, incident tek treba potvrditi trenutno nedostupnim arhivskim dokazima unutar FSB-a. Inače, na Zapadu je dostupna izjava pod prisegom koju je potpisao Clodo, a kojom se potvrđuje primopredaja novca
Relevantnost takvih informacija koje impliciraju Orbána u transakcijskom dogovoru s ruskom mafijom čini se možda samo jednom od brojnih ranjivosti koje su navodno dokumentirale ruske obavještajne službe, a koje su Putinu na raspolaganju. Čini se da druge mogu razotkriti Orbána i njegovog tasta, Istvána Levaia, kao doušnike mađarske državne sigurnosti kada je Mađarska bila pod sovjetskim utjecajem. Sveukupno, postojanje takvih kompromitirajućih obavještajnih podataka u Putinovim rukama predstavlja problem za Orbána kada se uzme u obzir savezništvo njegovog režima s Rusijom koje se dogodilo pomalo naglo 2008.-2009. Niz događaja treba promatrati u punom kontekstu drugih značajnih događaja koji su se u to vrijeme mijenjali i koji su mogli utjecati na pomak prema istoku.
Mađarska javnost je, do izbora 2010., bila umorna od vladajuće vlade predvođene MSZP-om i njezina premijera Ferenca Gyurcsányja, koji je dao ostavku 2009. usred skandala oko lošeg upravljanja nacionalnim gospodarstvom. Orbánov Fidesz-KDNP vratio se na vlast, sada osvojivši ustavnu većinu u Parlamentu. Njegova „kampanja mržnje“ iz 2010., kako je nazvana, imala je malo veze s političkim programom, već je bila obilježena ksenofobnom retorikom vezanom uz imigrante, rasističkim uvredama, homofobnim sloganima i pozivima na ponovno uvođenje smrtne kazne, značajkama koje su pobudile javno mnijenje. Od početka svog režima, Orbán je izbjegavao ekonomske politike EU i zauzeo stavove koje su favorizirali mađarski nacionalistički krugovi koji su dugo gajili ogorčenost prema Europi zbog provedbe Trianonskog ugovora iz 1920. kojim su okončana neprijateljstva između Mađarske i saveznika nakon Prvog svjetskog rata.
Sporazum je znatno smanjio predratni teritorij Mađarske, ustupivši Slovačku i Ruteniju Čehoslovačkoj, Hrvatsku novoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja će kasnije postati Jugoslavija 1929., a Transilvaniju Rumunjskoj, stvarajući iredentistički sentiment među mnogim nacionalistima.

Tijekom tog drugog mandata Orbán je najavio svoje namjere ne samo da odustane od provedbe zapadne ekonomske ideologije, već i da će oponašati i unaprijediti veze s Rusijom, Turskom i Kinom. Novi ekonomski plan podrazumijevao je smanjenje proračunskog deficita oporezivanjem i restrukturiranim mirovinskim planom. Uveden je bankarski porez na ukupnu imovinu i provedena je značajna nacionalizacija bankarskog sektora kako bi se smanjila ovisnost o stranim bankama. Međutim, takve državne banke u politički dominiranoj vladi imale su vjerojatnost usmjeravanja kreditiranja prema subjektima koje je režim favorizirao. Slično tome, strateška imovina poput nafte počela bi se nacionalizirati , a zatim usmjeravati prema preferiranim privatnim subjektima. U nekim sektorima uspostavljeni su nacionalni monopoli, potkopavajući konkurenciju, kao što je to bio slučaj sa stvaranjem nove mreže trgovina duhanom koja bi omogućila obiteljske poslovne prilike. Kao što se i moglo očekivati, lojalisti stranke Fidesz-KDNP dobili su preferencijalne koncesije za duhan , a oni s vezama s oporbom izričito su isključeni iz razmatranja. Uveden je „Shema financiranja rasta“ (FGS) koja osigurava državne kredite za ublažavanje akumuliranog duga na malim poduzećima uzrokovanog recesijom 2008. godine.
Gospodarski rast uslijedio je s povećanjem BDP-a od 3,5% do prvog tromjesečja 2014., uz značajno smanjenje proračunskog deficita ispod 3% BDP-a do 2013., što je najniža razina u postkomunističkoj povijesti Mađarske. Još jedna izborna pobjeda 2014. godine pružila je Orbánu daljnji politički mandat za nastavak svoje ekonomske politike , proširujući svoj FGS kako bi uključio djelomično preuzimanje kreditnog rizika od strane središnje banke i pružio pomoć u otplati duga ranjivim kućanstvima. Programi javnih radova stvorili su mogućnosti zapošljavanja za manje obrazovane radnike.
Daljnje pomicanje prema Rusiji postalo je očito kroz značajno strateško partnerstvo za proširenje nuklearnog postrojenja s kreditom od 13,9 milijardi dolara koji je iznosio 12% mađarskog BDP-a. Elektrana sa svoja četiri reaktora trebala bi zadovoljavati 40% mađarskih potreba za električnom energijom. Sporazum s Rusijom iz 2022. pod sličnim uvjetima odnosi se na izgradnju dva nova reaktora u Mađarskoj. Isporuka prirodnog plina iz Rusije u jugoistočnu Europu, uključujući Mađarsku, odvija se novoizgrađenim plinovodom Turski tok koji zaobilazi Ukrajinu, uskraćujući joj tranzitne naknade koje su se prethodno obračunavale prolazom kroz prethodno operativni plinovod. Mađarsku sada zabrinjava ovisnost o Rusiji za svoje energetske potrebe, kako kroz isporuku fosilnog goriva, tako i kroz tehnološku podršku svojoj nuklearnoj industriji.
Svojom novouspostavljenom i produljenom zakonodavnom moći nad sljedećim izbornim ciklusima i uspjesima na izborima 2014., 2018. i 2022., Orbán je izmijenio nacionalni ustav u svoju korist i znatno smanjio broj parlamentarnih mjesta kako bi osigurao zadržavanje izborne većine svoje stranke, slično kao što su slične namjere imale i u Putinovoj Rusiji. Antisemitizam se uvukao u tekuću političku retoriku zajedno s Orbánovim protivljenjem zapadnoeuropskoj lezbijskoj, gej, biseksualnoj, transrodnoj i queer (LGBTQ) „propagandi“ i ksenofobnim stavovima prema imigrantima. Također je zaslužio prozivanje „predatorom slobode tiska“ zbog svog represivnog stava prema neovisnim medijima, izgradivši državno medijsko carstvo koje reagira na „istinu“ kako je tumači stranka. Kontrola nad 80% mađarskih medija je u rukama vladajuće stranke, dok su drugi privatni medijski izvori potpuno ušutkani. Širenje bilo kakvih „lažnih“ informacija je kriminalizirano, a neovisni novinari su prisluškivani i uznemiravani.
Osim Orbánovog protivljenja pružanju pomoći Ukrajini, odbijanja pridržavanja sankcija EU-a Rusiji i otvorene podrške Putinovom opravdanju ilegalne invazije na suverenu naciju, sudjelovao je u trajnom europskom problemu s migrantima promicanjem protoka ilegalnih migranata iz Mađarske na susjedne teritorije Ukrajine i Srbije. Stvaranje graničnih kriza olakšavanjem masovne migracije ljudi iz zona zahvaćenih sukobima prema Europi i SAD-u jedna je od Putinovih omiljenih shema hibridnog ratovanja namijenjenih destabilizaciji nacija stvaranjem društvenog razdora. Takav je bio slučaj kada je njegova druga regionalna marioneta, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, pokušao prisiliti muslimanske migrante na bjelorusko-poljskoj granici 2021. godine, uoči invazije na Ukrajinu.
Dodatnu zabrinutost predstavlja mogućnost izlaganja ruskim obavještajnim službama povjerljive korespondencije EU i NATO-a kada dospije u ruke Putinista poput Orbána. Orbánov režim je 2013. godine počeo dopuštati strancima kupnju "obveznica za boravak" za 300.000 eura. To je zauzvrat omogućilo kupnju jedne od mađarskih "zlatnih viza" za dodatnih 60.000 eura kako bi se omogućio ulazak u schengenski prostor EU-a. Program bi navodno omogućio agentima ruske Službe za vanjsku obavještajnu službu da dobiju masku strane zemlje kako bi ušli u EU. Program je stupio na snagu 2013. godine, a završio je četiri godine kasnije tek nakon prigovora EU-a, ali ne prije nego što su tvrtke blisko povezane s Orbánovom strankom Fidesz zaradile oko 41 milijun eura. Budimpešta se, inače, čini da je postala regionalno logističko središte za ruske obavještajne službe, a mađarska nacionalna sigurnosna agencija očito nije pretjerano zabrinuta zbog dokaza o ruskom hakiranju vlastitog Ministarstva vanjskih poslova od 2012.
Što reći o tome gdje se Mađarska nalazi nakon 13 uzastopnih godina autoritarne vladavine pod Orbánovim režimom? Prema Transparency Internationalu, Mađarska se sada smatra državom s najgorim rezultatima korupcije u EU. Nije iznenađujuće da je Rusija, poznata po nedostatku odgovornosti vlade, još uvijek znatno lošije rangirana od Mađarske s jednim od najnižih rezultata u Istočnoj Europi. Orbánove ustavne promjene iz 2011. centralizirale su izvršnu vlast, oslabile Ustavni sud smanjujući njegov autoritet nad izvršnom vlašću vlade, ograničile građanske slobode, ograničile slobodu govora i, posebno, potisnule neovisni tisak.
Zastrašujući primjer autoritarnog vodstva postao je očigledan u lošem upravljanju pandemijom COVID-19 kada je, nakon što je isprva ignorirao problem, Orbánova sklonost nedostatku transparentnosti omogućila da potkopa pravilan proces praćenja širenja bolesti. Time je ometao sposobnost procjene učinkovitosti zdravstvenih regulatornih zahtjeva i kapaciteta zdravstvenih resursa potrebnih za rješavanje rastuće krize. Zatim je uspio profitirati od situacije regrutirajući dugogodišnjeg prijatelja i bivšeg instalatera plinskih i vodovodnih cijevi, Lorinca Mészárosa, kao treću stranu, da preuzme odgovornost za naručivanje respiratora, testova i strojeva za izradu maski iz Kine koji bi podržali napore u borbi protiv pandemije. Stranka Fidesz prijavila je trošak za ove potrepštine od 210 milijuna forinti (684.000 USD), dok su susjedne zemlje uspjele platiti samo ekvivalent od 21 milijun forinti, kupujući od istog izvora. To se dogodilo u kontekstu toga što je EU Mađarskoj pružila znatna sredstva za potporu njezinom gospodarstvu tijekom pandemije i potrebne kupnje koje su bile uključene u borbu protiv nje.
Da bi problem bio još složeniji, testiranje na COVID bilo je obavezno provoditi samo kada su klinički znakovi već bili nepobitni, što je sprječavalo pravu procjenu stvarnog broja zaraženih i nastavak širenja bolesti. Dok je Centar za kontrolu bolesti (CDC) procjenjivao da će umrijeti samo 0,5% do 1% zaraženih osoba, mađarske prijavljene brojke sada su ukazivale na to da umire 5% do 50% zaraženih. Kada se pandemija činila većom prijetnjom nego što se očekivalo, Orbánov parlament pod kontrolom Fidesza glasao je za donošenje zakona o uvođenju izvanrednog stanja koji mu omogućuje vladanje dekretima. Baš kao što je bio slučaj s Putinom, pandemija se smatrala lakim putem za daljnje učvršćivanje moći. To je Orbánu dalo ovlasti da suspendira parlament ako smatra da je to potrebno i da zatvori svakoga tko širi informacije koje režim smatra lažnima. Štoviše, to je Orbánu pružilo priliku da uvede ograničenja azila, da se miješa u neovisne medije, diskriminira LGBTQ zajednicu i potkopava prava žena. Novi zakon donesen je 2,5 mjeseca kasnije kojim je ukinuto izvanredno stanje, ali je i vladi omogućio ponovno uvođenje vlasti dekretom kad god proglasi izvanredno stanje u javnom zdravstvu. Nejasnoća zakonodavstva prirodno je povećala potencijal za prekoračenje ovlasti i zlouporabu moći vlade.
S porastom broja slučajeva COVID-a, što se i očekivalo u nedostatku adekvatnog praćenja pandemije, Orbán je zatvorio mađarske granice u rujnu 2020., navodeći stranu kontaminaciju kao uzrok, umjesto da prizna vlastito loše upravljanje situacijom. Time je ugušio turističku industriju koja je posebno koristila Budimpešti, bez ikakvog razloga osim da možda kazni gradonačelnika Gergelyja Karacsonyja. Godine 2019. Karacsony je neočekivano pobijedio aktualnog političara Fidesza u utrci za gradonačelnika, prevladavajući metode koje je Fidesz uobičajeno koristio kako bi osigurao svoj trajni utjecaj na glavni grad. Zatvaranje granica također je poslužilo Orbánovoj želji da još jednom ograniči azil za strance unutar Mađarske, ponovno zaobilazeći vladavinu prava koju je uspostavila EU.
Orbánov plan za povećanje vladine kontrole nad gospodarstvom uključivao je značajnu nacionalizaciju bankarskog sektora, što je podiglo strah od politički utjecajnih praksi kreditiranja u korist vladajuće stranke. Takvi aranžmani obično zanemaruju odgovarajuće regulatorne postupke što dovodi do otvorene i uobičajene korupcije. EU je uložila značajna sredstva u oživljavanje posrnulih gospodarstava istočnoeuropskih zemalja kako bi stvorila samoodrživa poduzeća sposobna za konkurentnost na regionalnoj i globalnoj razini. Nažalost, taj je napor otvorio prilike korumpiranom režimu poput Orbánovog da preusmjeri novac na poboljšanje vlastite situacije i situacije svojih pojedinačnih članova i lojalista, umjesto da omogući značajan kontinuirani rast unutar nacije. Takav je bio slučaj u Orbánovoj Mađarskoj gdje je gotovo 70% rasta BDP-a ostvareno iz fondova EU.
Režim je posebno koristio infrastrukturne projekte, napuhujući cijene materijala i plaća radnika kako bi prevario EU za 30% do 40% primljenog novca. Ponovno se ime Lorinca Mészárosa, bliskog Orbánovog prijatelja, pojavljuje kao sretnog korisnika. Bivši cjevovodar preobrazio se u vlasnika građevinske tvrtke i došao u posjed prava na 486 milijardi forinti (2,43 milijarde USD) javnih ugovora između 2010. i 2017., od čega je 83% došlo iz EU.
Značajna godina u Mészárosovoj sreći bila je 2018. kada je dodijeljeno više od 245 milijardi forinti (906 milijuna USD) ugovora, od čega je više od 90% financirano iz EU sredstava. Da bismo to stavili u perspektivu, očekivalo bi se da će veći i mnogo iskusniji izvođači radova u Zapadnoj Europi zaraditi ekvivalent od 300 milijuna forinti s istim mogućnostima. S plaćom od 30 milijardi forinti (84 milijuna USD) godišnje tijekom desetljeća, Mészáros je postao jedan od dva najbogatija čovjeka u Mađarskoj. Tvrtka u vlasništvu njegovog potomka također je dobila ugovore za projekte javne infrastrukture, jedan bez natječaja od nogometne zaklade na čelu s samim Mészárosom. Inače, tvrtka je imala izvanredan, neki bi rekli i neprirodan, uspjeh u osvajanju visokovrijednih javnih natječaja, ostvarujući dnevnu dobit veću od 3000 eura.
Orbánov zet, István Tiborcz, suvlasnik tvrtke specijalizirane za tehnologiju ulične rasvjete (Elios Innovativ Zrt), bio je pod istragom Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) zbog niza nepravilnosti i „sukoba interesa“ u ugovorima za 35 projekata javne rasvjete koje je financirala EU. Nekoliko ovih projekata dodijeljenih između 2011. i 2015. imalo je samo jednog ponuđača, a ponude su se činile složenima na način koji je omogućio tvrtki da pobijedi. EU je nastavio istragu nakon što je sama Mađarska odustala od istrage unatoč izvješću OLAF-a koje daje snažne dokaze o „prijevarnim nepravilnostima“ u vezi sa zlouporabom sredstava EU.

Nitko nije više dostojan univerzalne osude, a još više kaznenog progona, od Vladimira Putina. Nekoliko članova njegova režima, uključujući rusku vojsku, stvarne prekršitelje ratnih konvencija i počinitelje zločina u Ukrajini i Siriji, zaslužuju slično obračunavanje kakvo je proveo Međunarodni vojni sud na suđenjima u Nürnbergu 1945.-1946. Osim Rusije, one nacije koje su sada također pod de facto autoritarnim vodstvom, a koje su se svrstale u podršku Putinovom pothvatu, dokazuju da su vrlo slične svojim ponašanjem na domaćem planu i svojim geopolitičkim postupcima. Jednako je znakovita privlačnost nekih populističkih pokreta drugdje, uključujući SAD, Kanadu i Europu, koji su se zaljubili u atribute autoritarne vladavine. Njihovi argumenti stvaraju iluziju da svemoćna središnja izvršna vlast ima veću sposobnost pružanja rješenja za uobičajene društvene probleme s većom i neposrednijom učinkovitošću. Nešto od ovoga može biti istina, ali sigurno ne sve, a put naprijed rijetko na kraju dobro sluti za to društvo i njegovu naciju.

Spuštanje boljševičke Rusije u svoju iskrivljenu verziju komunističke vladavine 1920-ih i 30-ih godina podleglo je staljinističkoj diktaturi i nije se puno bolje snašlo ni pod sovjetskom vlašću sve do neizbježnog sloma Sovjetskog Saveza 1991. godine. Zaluđenost komunizmom postala je očita ne samo u Kini već i diljem Zapada, uključujući SAD, gdje je Walter Duranty iz New York Timesa izvještavao o Staljinovoj priči o uspjehu dok je Ukrajina pod sovjetskom vlašću patila od gladi 1932.-1933. koja je ubila milijune ljudi za vrijeme njegovog mandata. I tako se činilo s talijanskim Benitom Mussolinijem i njegovim fašističkim sljedbenicima 1920-ih i 1930-ih kada je u početku donio promjene koje su, činilo se, pružile ono što je populistički sentiment obećavao. Italija će se na kraju svrstati uz nacističku Njemačku i zakoračiti u ponor Drugog svjetskog rata. Njegova odmazda uslijedila je javnim pogubljenjem Mussolinija 1945. godine. Dvadesete i tridesete godine 20. stoljeća zatekle su Njemačku u vrtlogu nacionalističkog populističkog pokreta koji je iznosio društvene probleme za koje se činilo da ima spremno rješenje u Hitlerovoj nacističkoj doktrini. Na sličan način, nacistička ideologija potaknula je pokrete u SAD- u i Britaniji, dajući poticaj ideji da autoritarni ideali obećavaju bolje rezultate od onoga što je pojedina nacija u svom trenutnom stanju pružala.
Sto godina je prošlo od početka spomenutih nesretnih političkih pokreta, a mi smo stigli do još jednog rata u Europi koji je pokrenuo još jedan ruski autoritarni vladar koji je, slučajno, proizvod prethodne sovjetske zlonamjernosti. Retorika ispunjena mržnjom, korupcija, dezinformacije, izdaja, ratobornost i smrt slijede ove režime koji se predugo drže na vlasti, dovoljno da zadrže obećanje boljeg života za generacije koje dolaze. Viktor Orbánova želja da igra na Zapadu, a istovremeno stane na stranu Istoka, previše je očita i prisilit će njegovu naciju na ovisnost o još korumpiranijem ruskom režimu koji na kraju neće mariti za vlastitu dobrobit.
Autorska prava @Kost Elisevich, dr. med., dr. sc. 2024. Sva prava pridržana. Svaka ilegalna reprodukcija ovog sadržaja rezultirat će trenutnim pravnim postupkom.