Kalinjingradska oblast – Vrijeme je za odvajanje?

Neobična baltička teritorija – Kalinjingradska oblast („oblast“ se odnosi na administrativnu regiju u Rusiji) – nalazi se izolovano, odvojeno od same Ruske Federacije, a od nje je odvojena Litvanijom na sjeveroistoku i Poljskom na jugozapadu, obje članice Sjevernoatlantskog saveza (NATO). Kao takva, to je eksklava, površine 15.100 km² , okrenuta prema Baltičkom moru na sjeverozapadu. Litvanija i Poljska dijele granicu, dugu 64 milje na suprotnoj strani, koja upotpunjuje ograđivanje Kalinjingradske oblasti na jugoistoku, odvajajući je od Bjelorusije, bliskog saveznika Rusije. Ova poljsko-litvanska granica je inače definirana problematičnim Suwalskim koridorom koji je predložen kao „ekstrateritorijalna“ ruta za trgovinu robom i materijalom s Rusijom.

Kalinjingradska oblast, smještena na obali Baltičkog mora. Zasluge: PeterHermesFurian

Ono što ovu granicu čini posebno zanimljivom je rezultat ruske invazije na Ukrajinu. Kao odgovor na kršenje međunarodnog prava, Evropska unija (EU), kojoj pripada Litvanija, uvela je sankcije koje su uzrokovale da sama Litvanija zatvori svoje granice za određenu robu kojom trguje Rusija ili za transport materijala koji je drugačije označen. Svojim standardnim samopravednim scenarijem ogorčenja, Rusija je zaprijetila Litvaniji odmazdom, koja, očigledno, još nije formulisana. Međutim, ima tu još nešto, jer Kalinjingradska oblast ima strateški vojni značaj za Rusiju. Ona predstavlja jedinu zimsku luku bez leda za rusku mornaricu na Baltičkom moru; to jest, sve dok klimatske promjene ne utiču na to pitanje.

Popis stanovništva iz 2021. godine identificirao je populaciju od 1.029.966, što je pad u odnosu na 1.165.000 identificiranih popisom iz 1950. godine, koji je u to vrijeme bio samo polovina broja na istoj teritoriji kada je bila dio Njemačke prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Njen glavni grad, Kalinjingrad, ranije Königsberg, pokazao je značajan pad stope rasta s vrhunca 1960-ih, kada je u prosjeku iznosio 3,60%, na 0,41% u 2023. godini. Tužna priča koja leži u osnovi tragedije Kalinjingradske oblasti počinje nakon Drugog svjetskog rata s Potsdamskom konferencijom u julu 1945. godine, kada su saveznički lideri prepustili ono što je tada bio Königsberg, glavni grad Istočne Pruske, i susjednu teritoriju pod administrativnu kontrolu Sovjetske Rusije.

Odluka o konačnom rasporedu teritorije trebala se donijeti nakon stručne procjene granice i naknadne odluke donesene Konačnim sporazumom o odnosu prema Njemačkoj, koji je postignut tek u septembru 1990. U ovom posljednjem sporazumu, dozvoljeno je ponovno ujedinjenje Zapadne i Istočne Njemačke, uz izuzeće Istočne Pruske, između ostalih istočnonjemačkih teritorija. Granica Njemačke s Poljskom ostala bi onakva kakva je već bila dogovorena. Važno je napomenuti da nije data nikakva formulacija kojom bi se potvrdilo pravo na aneksiju onoga što je sada Kalinjingradska oblast Rusiji. Slično tome, prethodni Zakon o vojnoj predaji koji se odnosio na bezuvjetnu predaju svih njemačkih snaga Saveznicima, potpisan u maju 1945. godine, osigurao je da nijedna okupirana njemačka teritorija neće biti automatski anektirana od strane pobjednika.

Historijski gledano, postoji nekoliko primjera takvog presedana koji negira pravo na aneksiju, tako da, prema međunarodnom pravu, nema mnogo argumenta u prilog ruskom zahtjevu za teritoriju kojom je "upravljala" isključivo za vlastitu korist. Rusi su ostali prilično nijemi po tom pitanju i sada bi se pozvali na pravo dugotrajnog zauzimanja teritorije kao odgovarajući odgovor na bilo koji trenutni prigovor. Ali kako onda nelegitiman zahtjev u svom izvoru opravdava opravdan zahtjev u kasnijem periodu? ​​Štaviše, kako se ova situacija ne bi razmatrala u širem kontekstu od većeg značaja koji se odnosi na presedan u areni međunarodne jurisprudencije i pravo na prethodno stanovanje? Više o tome kasnije.

Kako je do svega ovoga došlo? Rusko napredovanje na Njemačku s istoka 1944. godine, dok je Drugi svjetski rat išao svojim neizbježnim tokom. To je rezultiralo njihovom vojnom okupacijom Istočne Evrope, uključujući teritoriju Istočne Pruske, tada dijela Njemačke, s glavnim gradom Königsbergom. Josif Staljin je već pokazao svoj interes za akviziciju grada i teritorije oko njega zbog njegove strateške vrijednosti kao pomorske luke s cjelogodišnjim pristupom Baltičkom moru. Zanimljivo je da je naglasio potrebu za osvetom nad nacijom koja je počinila rat protiv Rusije. Invazija je uzrokovala značajne gubitke života u Rusiji i, zapravo, u velikom dijelu zapadnog dijela Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Veliki dio potonjeg se možda može pripisati Staljinovom nedostatku odbrambene spremnosti i nespretnom upravljanju njegove vojske u vezi s vođenjem rata na istočnom frontu. Možda najnečuvenija bila je njegova podrška nacističkoj Njemačkoj na početku Drugog svjetskog rata, kodificirana u Paktu o nenapadanju Molotov-Ribbentrop iz 1939. godine, a nakon čega je uslijedila ruska invazija na Poljsku i Rumunjsku s istoka.

Nakon što je administrativna kontrola nad Königsbergom i okolnom teritorijom, tada nazvanom "Mala Litvanija", predata Rusima, Staljin je ubrzo pretvorio Königsberg u rusku enklavu kakvu je i namjeravao. To je zapravo počelo prije kraja rata kada su, bez ikakvog strateški opravdanog razloga, Rusi ubrzali uništavanje grada kopnenim putem. Radek Sikorski, bivši poljski ministar vanjskih poslova i sadašnji član Evropskog parlamenta, najbolje je opisao taj zločin u pravom kontekstu: "sedam stoljeća historije nestalo je u dimu u jednoj sedmici granatiranja..." i "do tada je odluka o uništenju Istočne Pruske i dodjeli Königsberga Sovjetskom Savezu već bila donesena".

Nekoliko stotina hiljada Nijemaca i Litvanaca, onih koji nisu pobjegli od ruskog napada, kasnije je umrlo od gladi, nemaštine i bolesti ili je deportovano u Sibir gdje ih je dočekao sličan kraj. Drugi su jednostavno protjerani u Njemačku. Ukupno je preko milion prvobitnih stanovnika kasnije zamijenjeno ljudima deportovanim iz sjeverne i centralne Rusije, čime je započeo proces rusifikacije teritorije. Ovo je, historijski gledano, bio dobro uvježban obrazac dominacije nad položenom teritorijom unutar Ruskog carstva 18.i 19.stoljeća i od strane Sovjetske Rusije tokom većeg dijela 20.stoljeća . Značajni primjeri takve politike uključuju rusifikaciju istočne Ukrajine i, možda, u boljem poređenju s njenom oštrinom, genocid nad tatarskim stanovništvom Krima.

Namjerna subverzija i potpuno uklanjanje regionalne kulture, jezika i konačno naslijeđa teritorije poprimila je mnoge oblike. Germanska imena gradova, mjesta, ulica i institucija, uključujući i imena mjesta, promijenjena su u ruske verzije. Na taj način, Königsberg je postao Kalinjingrad, nazvan po starom boljševičkom revolucionaru Mihailu Kalininu, koji je postao predsjednik Centralnog izvršnog komiteta Sovjetskog Saveza i koji je prikladno umro 1946. godine kada je trebalo odabrati odgovarajuće ime za ono što su Rusi smatrali svojom novostečenom teritorijom. Uništavanje gradske infrastrukture prethodnim savezničkim zračnim bombardiranjem i naknadnom ruskom artiljerijom tokom posljednjeg mjeseca Drugog svjetskog rata dodatno je unaprijeđeno naporima za obnovu koji su sada sravnili sa zemljom veći dio onoga što je ostalo. Šareni gradski pejzaž grada zamijenjen je sivim betonom iz sovjetskog doba, tipičnim za ruski naglasak u to vrijeme na velike, glomazne i dominantne vladine zgrade, opsežne stambene komplekse i industriju.

Kalinjingrad, Rusija. Zasluge: Alex Potemkin

Ubrzo nakon toga uslijedilo je snažno vojno prisustvo dolaskom velike pomorske jedinice koja je iskoristila prednosti dubokomorske luke u Baltijsku. Rusi su nedavno na toj teritoriji rasporedili balističke raketne sisteme kratkog dometa Iskander, a sada ostaje pitanje da li su raspoređeni nuklearni kapaciteti. Stvaranje takvog vojnog prisustva na najzapadnijem dijelu Ruske Federacije učinilo je Kalinjingradsku oblast opravdanom strateškom metom na evropskom ratištu ukoliko Rusija sada zaprijeti susjednim nacijama, kao što to čini danas.

Prošlo je skoro osam decenija od završetka Drugog svjetskog rata i preuzimanja "administrativne" vlasti od strane Sovjetskog Saveza nad današnjom Kalinjingradskom oblastju, ali samo 33 godine od vremena Konačnog sporazuma o odnosu prema Njemačkoj 1990. godine. Pretpostavlja se da Rusija nastavlja administrativnu kontrolu nad teritorijom jer je priznata kao nasljednica SSSR-a nakon njegovog raspada 1991. godine. Isti argument omogućio je Rusiji da zadrži stalno mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN), dajući joj pravo veta na pitanja od kritične globalne važnosti, posebno kada se to odnosi na njenu vlastitu krivicu za današnje zločine u Ukrajini. Pravni autoritet za ovu odluku je doveden u pitanje, ali nije u potpunosti riješen, ostavljajući UN u moralnoj dilemi s obzirom na nekoliko kršenja međunarodnog prava od strane Rusije.

Isto tako, ne postoji sporazum o trajanju administrativne kontrole teritorije od strane strane vlasti u pogledu njene naknadne aneksije od strane te vlasti. Britanska uprava Kiprom nakon 35 godina, na primjer, završila je kada je Ugovorom iz Lozane utvrđen kiparski suverenitet 1923. godine; stvar je naknadno potvrdio Stalni sud međunarodne pravde 1937. godine. Štaviše, slično razmatranje je posvećeno zahtjevu za tradicionalnim stanovništvom teritorije kao u slučaju naseljavanja Gibraltara. Ovdje je ranije špansko stanovništvo raseljeno od strane Britanaca 1704. godine, s obzirom na stratešku vojnu prednost teritorije u to vrijeme. Uprkos teritorijalnom plebiscitu iz 1967. godine koji je provela Britanija, a koji je pokazao izuzetno povoljan glas za nastavak britanske vlasti, Generalna skupština UN-a oštro je osudila tu akciju i pozvala na prenos suvereniteta Gibraltara nazad Španiji.

Raymond Smith je u svom članku iz 1992. godine o statusu Kalinjingradske oblasti tvrdio da bi legitimno rješenje bilo da sama Litvanija preuzme pravo aneksije onoga što se historijski nazivalo "Mala Litvanija". Teritorija je, uostalom, susjedna Litvaniji i, što je još važnije, njeno stanovništvo je ranije bilo pretežno u vlasništvu Litvanaca. Svojim prethodnim sporazumom u Konačnom sporazumu iz 1990. godine, Njemačka se odrekla pravnog vlasništva nad teritorijom Kalinjingradske oblasti i stoga, izgleda, nema daljnja prava na nju. Sada Litvaniji preostaje da izjavi prethodnu tvrdnju iz Tilzitske deklaracije iz novembra 1918. godine koju je dalo Nacionalno vijeće pruske Litvanije, da sama Litvanija preuzme svoje historijski etnografske granice i uključi Malu Litvaniju u svoj domen. Veliki dio litvanskog stanovništva ima pravo, čak i u svom današnjem generacijskom obliku, da se vrati na teritoriju s koje je prisilno deportovan, prema Haškoj konvenciji iz 1907. godine i naknadnoj Univerzalnoj deklaraciji UN-a o ljudskim pravima iz 1948. godine.

Dokovi u Kalinjingradu, Rusija, u sumrak. Zasluge: Alex Potemkin

Novija demografska analiza grada Kalinjingrada pokazala je da je on vremenom postao manje povezan s Rusijom. Smjena nekoliko generacija unutar Kalinjingradske oblasti, zajedno sa smanjenom migracijom s teritorija unutar same Rusije, rezultirala je homogeniziranijim društvom s manje veza koje ga povezuju s njegovim porijeklom. Autohtono društvo se neizbježno razvilo tako da je do 1993. godine 97% stanovnika već bilo rođeno na toj teritoriji. Monolitno širenje okolne evropske kulture i načina života također se tokom decenija uspostavilo. To je u oštrom kontrastu s represivnim društvom Rusije koje se već uspostavilo tokom sovjetske ere, ali je sada nastavljeno tokom Putinovog režima sa svojom očiglednom propagandom, upitnim pravosudnim praksama, represijom nad slobodom govora i novinarskog izražavanja.

Propaganda, toliko poznata u današnjem ruskom društvu, ima mnogo manju sposobnost prodiranja u način razmišljanja građana Kalinjingrada i njegove okoline. Postoje stalni podsjetnici na relativno bolji kvalitet i raznolikost hrane, proizvoda za određeni stil života i zabave dostupnih u evropskim zemljama duž njegovih neposrednih granica. Sloboda govora, umjetničkog izražavanja i novinarstva imaju težinu u društvu bez obzira na proklamacije autoritarne vlade. Njegovo pretvaranje u ruski vojni logor i, posljedično, njegovo neposredno ciljanje u odmazdi NATO-a protiv bilo kakve ruske agresije također vjerovatno neće učiniti da ga omili domovini.

Ruska nelegitimna invazija Ukrajine u protekloj godini, kršeći Povelju UN-a, učinila ju je izopćenicom unutar međunarodne zajednice. Sankcije će dugo vremena mučiti njenu ekonomiju i posljedično će se odraziti na ekonomsku dobrobit Kalinjingradske oblasti. Vijesti o ruskim zločinima u Ukrajini, koje je nedavno izvijestila Nezavisna međunarodna istražna komisija o Ukrajini Komisiji UN-a za ljudska prava, njena vojna nesposobnost, njeno proglašenje terorističkom državom od strane Evropskog parlamenta i Putinova optužnica za ratnog zločinca od strane Međunarodnog krivičnog suda vjerovatno će dodatno obojiti utisak o Rusiji u kaliningradskom društvu i možda ga natjerati da razmisli o svojoj odanosti takvoj državi. Naravno, tu je i nedavna javna sramota zbog sramotnog pokušaja Rusije da se sada proglasi žrtvom "rusofobije" nakon što je svijetu dala sve razloge da je gleda s gađenjem.

Autorska prava @Kost Elisevich, MD, PhD 2023. Sva prava zadržana. Svaka ilegalna reprodukcija ovog sadržaja rezultirat će trenutnim pravnim postupkom.


Jedna misao o temi „Kaliningradska oblast – vrijeme je za odvajanje?“

Komentari su zatvoreni.