Strah u autoritarnom društvu posjeduje određeni suptilni magnetizam. On prisiljava one ranjive u stanje u kojem se laskanje pruža onome ko širi strah u zamjenu za samoodržanje. Biti povezan s vođom znači pronaći sigurnost i utjehu u vlastitim životnim okolnostima. Štaviše, tražiti veću naklonost kod vođe znači iskazivati vlastitu odanost iznad odanosti drugih.
Upoznali smo se s kultom ličnosti, sredstvom kojim se stvara herojska slika vođe na način koji odiše snagom, patriotizmom i idealom nacije. Historijski gledano, snaga u ruskoj kulturi se smatrala sposobnošću usađivanja straha. Takav je bio kult Staljina i kult koji je prisutan u sadašnjem ruskom režimu tokom protekle decenije i više. On utiče na one koji su posebno bliski centralnoj vlasti, ali ponekad prožima stanovništvo do te mjere da se najapsurdnije proklamacije režima uzimaju kao izreke i ostaju neosporne. Poslušni i zavisni državni mediji učestvuju u šaradi dezinformacija, netrpeljivosti i otvorenih laži koji pokušavaju ojačati pojam pravednosti u nesavršenom društvu.
Autoritarizam nije jedinstven za Rusiju. Postojao je tokom cijelog perioda u kojem se Rusija uspostavila kao nacija predvođena carizmom. Kulminirao je 300 godina dugom dinastijom Romanov, koja je okončana pogubljenjem vladajuće porodice od strane boljševika 1918. godine. Ruska revolucija donijela je sa sobom ideale socijalne egalitarnosti koji su bili nada nove nacije. Restrukturiranje ove nove nacije započelo je nakon Ruskog građanskog rata (1917. – 1922.), ali brzo nije ispunilo svoj zacrtani cilj. Rusko carstvo koje je prethodilo revoluciji rekonstituisano je u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) pod vodstvom Vladimira Lenjina. Njegova smrt, u 53. godini života, 1924. godine, omogućila je Josifu Staljinu da dođe na vlast. Staljinova vladavina, riječima historičara Sergija Jekelčika u njegovoj knjizi „Ukrajina: Rođenje moderne nacije“, okončala je „mit o revoluciji“ i „učvrstila privilegije nove klase šefova, nesigurne i cinične generacije kameleonskih birokrata koji su svoju odanost dugovali vrhovnom gospodaru u Kremlju“
Poznat po tome što je sam počinio zločine tokom revolucije i građanskog rata (Robert Service. Staljin: Biografija. 2004. ISBN 978-0-330-41913-0; Simon Sebag Montefiore. Staljin: Dvor Crvenog Cara, Knopf, 2004. ISBN 1-4000-4230-5), Staljin se sada bavio politički inspirisanim sudskim progonom i pogubljenjem rivala, kao i direktnim atentatima. Staljinova brutalnost postala je poznata ne samo unutar njegovog režima, već i svima koji su živjeli u njegovoj vladavini. Kult je održavan iz straha. Njegovo genocidno izgladnjivanje Ukrajine, Holodomor (1932. – 1933.), uzrokovano je poljoprivrednom politikom koja je kolektivizirala poljoprivredno zemljište, kriminalizirala zemljoposjednike i, posebno, krala ukrajinsko žito za prehranu ruskih gradova. Očigledni uspjesi sovjetske ekonomije mogli su se tako demonstrirati zapadnim novinarima koji su bili prisiljeni živjeti u tim gradovima. To je bio Staljinov način teroriziranja neposlušne nacije slabljenjem do pokornosti.
Prema konzervativnim procjenama, tragedija je uzrokovala smrt više od 5 miliona Ukrajinaca i deportaciju preko 300.000 ljudi u udaljena područja SSSR-a. Uprkos istovremenim izvještajima Malcolma Muggeridgea (Manchester Guardian) i Williama Henryja Chamberlina (Christian Science Monitor) o tome šta se zapravo dešavalo, ruska poricanja su zamagljivala problem nekoliko decenija nakon toga. Tek kada je duh glasnosti ili "otvorenosti" tokom Gorbačovljevih godina (1985. – 1991.) omogućio pravilnu istragu, priča je ispričana u punom svjetlu. To su podstakla i saslušanja u odborima američkog Kongresa 1986. godine. Slično tome, naučni rad Roberta Conquesta ("Žetva tuge"), objavljen 1986. godine, zaustavio je rusko poricanje iznošenjem detalja o počinjenim zločinima.
Tridesete godine 20. stoljeća još nisu bile završene prije nego što je paranoični Staljin pokrenuo svoju "Veliku čistku", ili bolje rečeno "Veliki teror" (1936. – 1938.), u kojoj se riješio svojih stvarnih ili zamišljenih protivnika i svakoga za koga se smatralo da bi mogao potkopavati njegov autoritet. Sveukupno, to je dovelo do smrti milion ili više pojedinaca. Mnogi od ovih zločina počinjeni su u Ukrajini, a meta su bili vojni vođe, intelektualci i političke ličnosti. U Odesi je identificirano najmanje 29 masovnih grobnica gdje je identificirano više od 8.000 tijela. Više ih je otkriveno u Vinici, što predstavlja čak 11.000 tijela.
Najveća masovna grobnica u Ukrajini otkrivena je u Bikivniji, okrugu Kijeva, gdje se procjenjuje da postoji preko 100.000 tijela. Žrtve su bile mješavina onih koji su podlegli Staljinovoj vladavini terora i lokalnih zatvorenika koje su sovjetske trupe u povlačenju pogubile bez suđenja tokom nacističke invazije na Ukrajinu 1941. godine. Sovjeti su kasnije ovaj zločin pripisali nacistima i kao takav upisan na spomenik podignut kao memorijal. Vladina komisija koju je u decembru 1988. godine osnovalo Vijeće ministara Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike (SSR) ekshumirala je veliki broj žrtava i pribavila svjedočanstva preko 200 očevidaca. Oni su potvrdili da su pogubljenja zaista izvršili staljinistički elementi, uključujući i tajnu policiju režima, NKVD. Natpis na spomen-obilježju u vezi s odgovornima pripisan je NKVD-u. Ovoj tragediji treba dodati i broj lažno osuđenih pojedinaca i njihovih porodica koji su deportovani u druge, surovije regije Sovjetskog Saveza da tamo dožive svoje godine i nikada se ne vrate kući.
Staljin se neposredno prije izbijanja Drugog svjetskog rata udružio s nacističkom Njemačkom, kako je dogovoreno Paktom o nenapadanju Molotov-Ribbentrop (1939). Rusija je potom učestvovala u invaziji na obližnju Poljsku, zauzevši veliki dio njene istočne teritorije ubrzo nakon što su nacisti pokrenuli vlastitu invaziju sa zapada. Ovdje su se zločini nastavili nizom masovnih pogubljenja 22.000 poljskih vojnih oficira i istaknutih članova poljskog društva, uključujući akademike, stručnjake i političke lidere, koje su organizovali Sovjetski Savez 1940. godine. Ova pogubljenja se danas zajednički nazivaju Katinskim masakrom. Rusi su poricali sve do novembra 2010. godine, kada je njihova Duma konačno prihvatila odgovornost i izdala deklaraciju o tome. Međutim, dezinformacije i širenje stare sovjetske laži prevladavaju u zemlji, a sudovi su ostali nijemi po tom pitanju.
Naslijeđe brutalnosti zasjenili su previranja nacističke invazije na SSSR i nasilna borba koja je uslijedila. Sovjetska propaganda je ovo prikazivala kao Veliki otadžbinski rat koji su predvodili Rusi, a u kojem je Staljin sada prikazan kao prijeko potrebni herojski vođa novog doba. Sjećanje na teror iz 1930-ih, međutim, ostalo je posebno među onima unutar režima, sve do Staljinove smrti, u 74. godini, 1953. godine. Nikita Hruščov je naslijedio mjesto prvog sekretara Komunističke partije i konačno osudio Staljina zbog njegovih nekoliko zločina i "Kulta ličnosti" koji je uspostavio. To je uslijedilo u obliku izvještaja Hruščova 20.kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza 1956. godine. Hladni rat se do tada već dobro učvrstio i nastavio se sve do raspada SSSR-a 1991. godine.
U političkim i ekonomskim previranjima koja su uslijedila, nova vlada pod Borisom Jeljcinom 1991. godine suočila se s korupcijom. Kriminalni elementi unutar ruskog društva miješali su se s obespravljenim operativcima tajne policije, kao i s istaknutim ličnostima povezanim s centralnim rukovodstvom. Potonje je nastojalo značajno profitirati od žurbe s privatizacijom industrije i financija. Ove okolnosti će nastaviti utjecati na mehanizme državnog funkcioniranja. U takvom okruženju, anonimni birokrat po imenu Vladimir Putin stupio je na političku scenu, isprva unutar administracije Anatolija Sobčaka, tadašnjeg gradonačelnika Sankt Peterburga. Nakon toga uslijedio je ulazak u Kremlj kao kontakt osoba za javnost u Direkciji za upravljanje predsjedničkom imovinom, a potom kao zamjenik šefa kabineta u predsjedničkoj administraciji. Detalji Putinovog uspona izloženi su u knjigama Craiga Ungera " House of Trump House of Putin", "The Man Without a Face" Mashe Gessen, "Putin" Philipa Shorta, "Gospodin Putin: Operativac unutar Kremlja (Geopolitika u 21. vijeku)" Fione Hill i Clifforda Gaddyja i" Uspon i vladavina Vladimira Putina" Stevena Lee Myersa.
Upravo kada je Putin preuzeo kontrolu nad novoimenovanom Federalnom sigurnosnom službom (FSB), nasljednikom KGB-a, počeo je manipulirati događajima tog dana u svoju korist. Koristio je resurse koji su mu bili na raspolaganju kako bi poduzeo akcije koje će mu na kraju olakšati uspon na predsjedničku poziciju kada mu ju je Jeljcin predao na prijelazu milenijuma. Najznačajnije od njih bilo je orkestriranje bombaških napada na stambene zgrade, što je dovelo do optužbi za čečenski terorizam , a to je, zauzvrat, opravdalo Putinovu invaziju na Čečeniju 1999. godine. Dva od četiri bombaška napada uključivala su stambene zgrade u Moskvi, a ukupno je ubijeno 300 ljudi. Ovi događaji opisani su u knjizi Jurija Felštinskog i Aleksandra Litvinenka "Dizanje Rusije u zrak: Tajna zavjera za povratak terora KGB-a" i u knjizi Karen Dawisha "Putinova kleptokratija". Sjetit ćemo se atentata na Litvinenka radioaktivnim polonijumom-210 u Engleskoj, koji su izvršili ruski agenti, nedugo nakon što je otkrio Putinove veze s kriminalnim podzemljem.
Čečenski rat (1999. – 2000.) pokazao je Rusiji Putinovu odlučnost da prevaziđe ono što se smatralo opipljivom prijetnjom samoj Rusiji i omogućio je uspon ličnosti koja je u vrijeme njegovog stupanja na predsjedničku funkciju bila praktično nepoznata zemlji. Procesom asimilacije FSB-a u vladin sistem koji su već korumpirali kriminalni elementi, Putin je omogućio stvaranje vlastite klase zavisnih oligarha koje je obogatio kroz kontinuirani proces privatizacije. Kontrola nad velikim dijelom ruske ekonomije sada je bila centralizovana, pored Putinove vlastite sigurnosti. Sve je trebalo biti zavisno od njega, slično kao što je to bio slučaj sa Staljinom.
Međutim, značajna razlika bila je Putinova podrška renesansi Ruske pravoslavne crkve (RPC) kao faktora u ruskom životu. Nekada odbačena od strane sovjetskog režima kao nebitna za živote ruskog naroda, RPC je ponovo uspostavljena kao temeljni aspekt ruske historije i osjećaja nacionalizma. Ali, došlo je do obrata. Umjesto da nastavi svoju ulogu promoviranja kršćanske vjere u podršku svojim idealima, RPC je sebi dozvolila da postane političko sredstvo koje podržava najgore zločine Putinovog režima i da postane još jedna njegova zavisnost. Spoj duboko ukorijenjene vjere, osjećaja nacionalizma i sudbine, zajedno sa stvaranjem snažnog i strahovitog vođe u Putinu, stvorio je još jedan kult ličnosti ugrađen u ruski etos. Ratoborna retorika potiče narativ. Uprkos tome koliko je sudbina pogrešna, čini se da je namjera ono što je važno.
Jedan od najočitijih primjera obima retorike koja podržava jezik kultizma je nedavno promovisanje satanizma od strane Dmitrija Medvedeva, trenutnog zamjenika predsjedavajućeg Vijeća sigurnosti Rusije i bivšeg predsjednika Rusije (2008. – 2012.). U nedavnom govoru, on se osvrće na "lude nacističke narkomane" u Ukrajini i potrebu da se "zaustavi vrhovni vladar pakla", implicirajući možda ulogu Sjedinjenih Država sa svojim zapadnim saveznicima u podršci Ukrajini. Jednostavno rečeno, to je bitka dobra protiv zla, a naglasak se stavlja na ideju da je Putinov režim jedini prenosilac istine i da su sve ostalo "zamršene laži".
Ovdje više nije jasna Voltaireova opomena da „oni koji vas mogu natjerati da povjerujete u apsurde mogu vas natjerati da počinite zločine“. Čini se da se nacija može natjerati da počini zločine kada se jednom posveti kultu, a to se i dogodilo kada je počela vjerovati u apsurde.
Niz ubistava usmjerenih protiv političkih rivala, novinara, aktivista, vladinih zvaničnika i oligarha koji su doveli u pitanje Putinov legitimitet ili njegov režim nije uspio ušutkati opoziciju. Međutim, Putin je, u istoj mjeri, uspio stvoriti i održati autoritarni režim zasnovan na strahu koji i dalje dominira ruskim društvom s narativom koji utjelovljuje osjećaj nacionalne sudbine uprkos njegovim očiglednim kriminalnim nedostacima. Kao takav, još jednom je paranoični vođa uspostavio kult koji nastoji ovjekovječiti ideju da će samo to osigurati budućnost zemlje, ali ništa ne može biti dalje od istine.
Autorska prava @Kost Elisevich, MD, PhD 2022. Sva prava zadržana. Svaka ilegalna reprodukcija ovog sadržaja rezultirat će trenutnim pravnim postupkom.
Vau. Još jednom, hvala ti.